Glazbeni dnevnik: SCH, 'Ne dozvoli da zaboravim'

SCH, 'Ne dozvoli da zaboravim' (During wartime, DIY/Jugoton, Sarajevo, 1989.)

Sarajevski Swansi

Ako bi se negdje našao netko tko bi čitav svijet, umjesto prividno racionalnim izborima, lažnim dihotomijama i praznim automatizmom, pokušao organizirati nizom pitanja poput onog legendarnog Jokerovog o plesu, vragu i mjesečini, pitalici koja je strašno bliska i strašno udaljena od Sfingine, slična po posljedicama pogreške, a tek ponešto drukčija jer je pogreška ovdje nužna – ako bi se takav nepoznat netko zapitao o izvoru ovog zvuka mogao bi, recimo, reći: jesi li ikad tjerao u tupe plugove upregnut kombajn ulicama maglenog grada, zaista potopljenog u maglu; no moonlight? Ako je odgovor niječan, jedna od rijetkih stvari koja uopće može pomoći ova je SCH ploča.

Nije prva rečenica sasvim slučajno tako duga i disharmonična, mada je dnevnik život (slika života, njegova priča, mitu okrenuta simulacija prošloga), a slučaj je teško izbjeći: takve su, duge, disharmonične, u beskrajnu repeticiju, minimum varijacije otegnute kompozicije Wartimea; takav je njihov (z)vuk. Lupam dalje u istom tonu, na tragu vukova – iako su vukovi u ovom slučaju ljudi, a u ovim krajevima do smrti prisežemo na poslovice, ako mora i one gubave, latinske: zvuk je to branja ušnoga pamuka, košenja masnih dlaka od kojih ne čujemo i ne vidimo, odbijamo čuti i vidjeti, britvama posijanim u čeljusti one crvene zvijeri, ništa i ništa moonlight.   

SCH je, valjda je jasno, skraćenica za schizophreniu, a Teno je za bend, najbolje i najradikalnije što je izašlo iz sarajevske new wave/noise kuhinje osamdesetih i devedesetih godina, teško mogao pronaći bolje ime. Upravo se šizofrenija, čini se, ispostavila naličjem homogenog, bratskojedinstvenog, uravnilovskog pop-rock mainstreama, svog tog Bijelog dugmeta, Plavog orkestra, Crvene jabuke, crne i uvijek posebne, uvijek sebi prepuštene smrti. Tu je nasilno raskoljenu svijest, prokletstvo sadržano u imenima, podebljao i do paroksizma zaoštrio naslov odabran za drugu službenu te prvu 'pravu', vinilnu ploču.

Pojavila se 1989., u principu u samizdatu, pune dvije godine prije nego će iz prepune Zetre rudari, studenti, brodogradilište (svi mi), kroz usta jugoslavenske pop-rock kreme slati posljednje, već sasvim očito uzaludne apele za mir; toliko prije onih prokleto preciznih skečeva Nadrealista o sarajevskom zidu i autonomnim jedinicama Adresa, Kat, Soba i predsoblje. Bilo bi blesavo tvrditi da je proročka, podupirati mesijanistički mit. Bila je samo precizna. I do grla, kojim će mnogi kasnije platiti, do grla u svome vremenu: u svojoj je ukupnosti – od koncepta, preko zvučne slike do testova – ona njegov tragično vjeran opis. Usto je tragika, dosljedno, potpuno izostavljena iz slike.

Razvojni put ovoga bučnog trija podsjeća na onaj zagrebačke SeXe – započeli su početkom osamdesetih kao klasični new wave sastav – ta je faza dokumentirana na tek nekoliko rasutih (uglavnom sjajnih) demo snimaka – da bi pred kraj desetljeća otkrili noise, što će ih dovesti do kontekstualno sasvim radikalnih eksperimenata, kako sa zvukom i tretmanom instrumenata, tako i sa strukturama kompozicija. Teno je, kreativno jezgro benda, za vrijeme i poslije rata s različitim postavama snimio još nekoliko uglavnom solidnih albuma, no During wartime ostaje ipak ona the ploča – materijal zbog kojeg su mi SCH i danas nešto tipa sarajevski Swansi. 'Ne dozvoli da zaboravim' dobar je primjer svega gore navedenog, a neobično ametrično ispisan i otpjevan tekst najbolje svjedoči o spomenutoj uronjenosti u vrijeme, tektonski rascjep između dva svijeta i sustava: labuđeg pjeva onog bratskoga 'totalitarizma' i krvavog uzlaza drugog, mnogo opasnijeg, čije gnjusne košmare gutamo.

Presuda: ova je bilješka neprohodna, hermetična kao i pjesma, kao i ova ploča, kao i njihovo vrijeme, koje je naše vrijeme. Uzmite ili ostavite.

Piše: Marko Pogačar