Glazbeni dnevnik: Šarlo Akrobata, 'Rano izjutra'

Šarlo Akrobata, 'Rano izjutra' (Bistriji ili tuplji čovek biva kad…, Jugoton, Zagreb, 1981.)

Kamenje

Zoru, taj tašti odsječak dana kad svjetlo misli da je pobijedilo, zakucalo opaki gol kroz noge noći, tu uvijek kažnjenu izdaju tame nisam baš navikao gledati. Liježem i budim se kasno, u totalno crnom i totalno bijelom, mimo te sive ali odlučne zone svitanja. Kad baš moram uglavnom se s njom suočavam s leđa, ako se na taj način s nečim moguće suočiti. Što želim reći: uglavnom je dočekujem iz noći, leđima okrenut vremenu (kako se jedino može), a ona me bez pitanja i grubo prestiže, ruši i zauzima sve pred sobom. Nije da nema ljepote u tom procesu: dan je sjajna stvar, no na kraju uvijek nekako izgubi. Tako je to kad na gol izlaziš pospan i s raširenim nogama.

Kad bi Vasa Pelagić, utopistički socijalist i utopistički antiklerikalac, u svome Učitelju zori posvetio jedan kratki ali značajan pasus, mogao bi zvučati ovako: zoru treba dočekati raširenih ruku i spreman. Sa zorom počinju dnevni zadaci, koje je potrebno izvršavati svakodnevno i uvijek zadanim redoslijedom. Ona donosi više svijetla, jasniji pogled i svježije misli…

Svašta je narod mogao isčeprkati iz njegovih popularnih spisa, no Vasi na kraj pameti nije bilo da će netko iz njih izvući naslov, nešto stihova, pa i, mogla bi se braniti teza, konceptualni okvir za ploču. Potonja, remek-djelo jugoslavenskog novog vala i jedna od najznačajnijih domaćih rock ploča općenito, potpuno je promijenila moju percepciju muzike i za dugo vremena trasirala moj glazbeni ukus. Imao sam četrnaest kad sam je prvi put, s izraubane, presnimljene kazete pustio drito u uho, i do danas nisam mnogo odmakao od te kombinacije pitkih melodija, izglobljenog pop-senzibiliteta, bijesnog ritmičkog aperkata i bučnih, škriputavih aranžmana koji često bježe 'u crveno', rasipaju se i opet stapaju u istovremeno savršeno čvrstu i sasvim rasparenu teksturu.

Kako je Orgazam i ne znajući isplivao iz Hipnotisanog pileta, tako je Šarlo preko noći naslijedio studijski nezabilježenu hard-rock formaciju zvanu Limunovo drvo, samo što je katalizator ovaj put bio poznat, i zvao se Koja. Nedugo nakon što je Jugoton od beogradskih bendova koji su čekali svoje prve prave ploče sastavio i lansirao manje-više proizvoljno no sretno iskompilirani Paket aranžman, samostalni snimci su zaista počeli kapati. Prvo je Orgazam u Zagrebu snimio materijal za istoimeni prvijenac, zatim Idoli Mini LP, a onda se, kao tunguški meteor, pojavio ovaj komad plastike i za sobom ostavio zastrašujuć krater. Pjesme su snimljene za PGP-RTB, ali ih je kuća, zbunjena materijalom, odmah prodala Jugotonu, koji je tako opet udomio čitav magični trolist beogradskog novog talasa.

'Rano izjutra', jedna od najrazornijih među tih trinaest krhotina, udarom polegnutih betonskih jela, sjajno reprezentira Šarlovu glazbenu i Mladenovićevu tekstualnu poetiku. Tretman je instrumenata egalitaran, svojevrsna instrumentalna parataksa (aranžerski, izvedbeno i u mixu), tu su standardna punkoidna energija, pop-melodija, off-beat dionice, sloj gitarske buke i, kao šlag na kraju, čitava minuta dekonstrukcije svega do tad izgrađenog. Za razliku od Kojinih agresivnih one-linera, koji će se dokraja realizirati unutar Kičminog opusa, 'Rano' donosi Milanovu lirsku, hiperrealističku paranoju, koje će se dalje razvijati u okviru narkofilnih veduta Katarine II i EKV-a.

Paranoju jer to je u punom smislu na stvari: manija proganjanja naličje je one na početku spomenute noćne izdaje. Iz svih tih tamnih prolaza pod zemljom, bogaza i kioska za viršle, iz svakih kola koja prolaze obasjana prvim svjetlom netko vreba na one s kamenom mesto srca. A kamenje? Kamenje smo prije ili kasnije svi. 

Piše: Marko Pogačar