Glazbeni dnevnik: Pekinška patka, 'Bolje da nosim kratku kosu'

Pekinška Patka, 'Bolje da nosim kratku kosu' (Plitka poezija, Jugoton, Zagreb, 1980.)

Frizeri svih zemalja…

Proces starenja proces je akumulacije posljednjih stvari; iz dana u dan, iz godine u godinu sve više toga što činim činim posljednji put. Genetika je, tako, htjela da se u zadnje vrijeme bavim svojim posljednjim poštenim šišanjima – uskoro će sve to postati samo otužno čupkanje, prerijski požar u kojem plamen s jednog udaljenog grma na drugi prebacuju tek ekspodirajuće, goruće šiške i poludjele lasice užeglih krzna koje ne znaju kud bi sa sobom. Posljednjih petnaestak godina, već po navici, šišam se sam, promatrajući kako se sve rjeđi pramenovi, nalik na stogove mrtvog sjena, talože na bijeloj podlozi slivnika ili modrim pločicama na tlu. Sve to jer duboko i potajno mrzim frizere. Bez ikakvog, naravno, razloga: ja sam dobro maskirani antifrizerski KKK s gorućim češljem umjesto križa. Nažalost, tu se može uspostaviti niz – slične osjećaje gajim prema dobrom dijelu uslužnog sektora; posebno prema konobarima. Ne znam, možda me u djetinjstvu sjebao intenzivno propagirani Do it yourself.

Svaki put kad u ruke uzmem škare i škljocnem u uhu mi se odvrti ova Patkina pjesma, a pred očima krene ona scena iz Dečka koji obećava Miloša Radivojevića, u kojoj se na novi val preobraćeni Berček uz iste te taktove šiša i brije, doduše u mrskom mi profesionalnom obrtu. Kao i toliko puta do sada ostaje nedostižan san: pobjeći od doslovnosti. Ipak, jedan je nezanemariv odmak od nominalne transgresivnosti i subverzivnosti, kako Patke kao jednih od ovdašnjih punk prvoboraca, tako i filma koji se pojavio u godini novovalne eksplozije i postao njegovim ključnim reprezentantom na velikom platnu, nužno uočiti. I u jednome i u drugome se, naime, krije klica one karnevaleskne transgresivnosti, sistemski kontroliranog, pa i poticanog ispušnog ventila koji regulira pritisak u sustavu te, poput gigantskog zepter lonca, sprečava da sadržaj prekipi i prelije se preko rubova. Onoga što je Foucault nešto ranije opisao kao spregu subverzije i integracije.

Potpuna je preobrazba Berčekova lika, koji se, udri brigu na veselje, zove Slobodan Milošević, u principu inicirana udarcem u glavu, a isti će je takav eksces na kraju i anulirati: razdoblje 'nekontrole', period u kojem Slobodan pokušava prisvojiti što više mogućih konzekvenci vlastitog imena, prilično jasno nas upućuje na okvir, samo je nepredvidiva te u krajnjoj liniji nepoželjna devijacija kontinuuma. Budući ga je inducirana iz vana i zapravo neapsorbirana, ona vjerojatno neće ostati zabilježena ni kao bildungs-avantura. Situacija s Patkom je donekle slična: otpočetka jasno sugeriran ironijski odmak od žanra i njegove popudbine došao je u kontekstu prerano te je, iako historijski sasvim na mjestu i apsolutno opravdan, u startu minimizirao bilo kakav, potencijalno možda zanimljiv učinak punk provokacije. Drugim riječima: kakvi su to prvoborci bez ideala, makar ideali i bili naivni, instrumentalizirani, vjerojatno i sasvim pogrešno pojmljeni? Patki, zapravo, pakujem suviše inteligentan i kritičan pristup u trenutku kad se pomolila prilika za glavom kroz zid, makar se ni o zidu niti o dometima glave ne imalo blagog pojma.    

Ta je preučinkovita samokritika, međutim, muzički odrađena toliko snažno, iskreno i zapaljivo da je možda i sama fizički oslobođena energija dovoljna da pokopa sve dosad rečeno. Priča je, glazbeno kako i tekstualno, jednostavna no govori sve. U dvije i po minute up-tempo pranja (neobične ali funkcionalne 'udri po svemu' kontre Lasla Pihlera), preko karakterističnih pitkih melodija (koje će netragom nestati na drugoj i posljednjoj velikoj ploči, post-punk debaklu Strah od monotonije), profesor Čonta je najdoslovnije i najjednostavnije moguće o(t)pjevao propast rokenrola i potrebu za nečim novim, za svježom krvlju. A ta je (tangentu na uvo!), ovako ili onako prolivena. Škare i britve imaju oštrice, i katkad ih je teško obuzdati.

Piše: Marko Pogačar