Glazbeni dnevnik: Obojeni program, 'Hvala'

Obojeni program, 'Hvala!' (Najvažnije je biti zdrav, Search & Enjoy, Zagreb, 1990.)

Još malo memorije

Najbolje od svog ranog djetinjstva pamtim prekomande: bile su crno bijele. Kada smo se osamdeset i sedme mama, tata, brat i ja doselili u Zagreb, na dvadeseti kat nebodera u Gruškoj, u čijem su prizemlju bili uredi muzičke naklade Suzy i s čijih sam dugih balkona gledao otvorenje Univerzijade, imao sam tri godine. Došli smo iz Splita, s robusnog, starog crno-bijelog ekrana koji je često samovoljno sipao snijeg i sletjeli ravno na mali, crveno uokvireni portabl marke 'Iskra'. Boje, iz tih dosadnih kutija odsutne, bile su svud oko nas – Zagreb je prolazio posljednji veliki face-lifting samoupravnog socijalizma; podizana su nova naselja i sportski tereni, uređivana jezera i parkovi, varene tramvajske šine i oslikavani zidovi, a ja sam u Maksimiru svakodnevno skakao s panja na panj uz megahit 'Igrajmo se stonoge' Zvonka Varošaneca i Vjeverica, koji se baš u to vrijeme ondje uživo uvježbavao. Boje jugoslavenske trobojnice koju su Galebovi u niskom letu iscrtavali na nebu iznad Prisavlja nisu se još bile pravo ni rasplinule, a mi smo već bili natrag na moru. Prvi kolor TV stigao je možda godinu kasnije, s prekomandom u Knin. Taj put nismo se selili, a ja sam bio dovoljno mali da se čitav uvučem u kutiju u kojoj je televizor stigao i onda satima okolo rasipam snijeg od stiropora; valjda u spomen na onaj pokojni, spaljeni ekran. Kad sam konačno vidio boje odlijepio sam kao Seadova majka u Outsideru, kad joj zastavnik Mulahasanović za novu devetsto osamdesetu pokloni kolor-filter i namjesti ga preko skijaških skokova s Planice urlajući: 'Filter, Marija, filter!' Otkad sam, početkom milenija, otišao u Zagreb na studij televiziju nemam, no igrom slučaja sa svog prozora gledam ravno u onaj balkon u Gruškoj; primam privatni signal, program vlastite zgusnute prošlosti.

Nekako kasno, kao i moj, obojio se konačno i Kebrin Program. Osnovan 1980. godine, u ono arkadijsko doba jugoslavenske muzike kad su se u novovalnom loncu krčkali najbolji gulaši koji će uskoro eksplodirati u meteorsku kišu tripoidnih čufti i sosova, taj je novosadski sastav predvođen Branislavom Babićem čitavih deset godina čekao ploču. U početku su nastupali u tročlanoj, bas – bubanj – glas postavi, i za to vrijeme stekli status underground koncertne atrakcije te izgradili pouzdanu fanovsku bazu. I proširen gitarama, kakvog ga bilježe vinilni zapisi, bend je zadržao temeljnu zvučno/tekstualnu karakteristiku: Kebrine monotonalne, 'odrepane', ispričane stihove uglavnom sasvim rasparenih fragmenata i upečatljivih slika koji se smjenjuju s melodičnim, lako pamtljivim, kratkim i parolaškim refrenima. S obzirom na potonje te činjenicu da su bendovi sličnog kalibra njihove generacije relativno brzo dolazili do ploča, iznenađuje to da se Najvažnije je biti zdrav pojavljuje tek u osvit jugoslavenskih ratova, i to kod nezavisnog, zagrebačkog izdavača. Čekanje se, međutim, isplatilo – album je nevjerojatno kompaktan, bez iti jednog fillera te i dan danas predstavlja neku vrstu Best of-a sastava; barem njegovu A stranu. Iako je i Ovaj zid stoji krivo sjajan album, a i kasniji snimci donose naramak vrlo dobrih pjesama, bend u kojem je Kebra trenutno jedini originalni član u drugoj je polovici devedesetih i nultima ipak otišao u nekom meni ne toliko zanimljivom smjeru.

U tom svjetlu, teško mi je bilo s prozvane 'poslovične' kolekcije izdvojiti single za ovaj dnevnički zapis: 'Hvala!' je neka vrsta Robespierrea; prvi među jednakima. Osim nenormalne zbirke melodija zbijenih u te tri i nešto minute (zapravo tri sasvim poštena refrena čvrsto prišivena jedan uz drugi) u nju je, kao u mali lift, naguran i dugi, za Program neobično koherentan tekst. Iako je zapravo mnogo zanimljiviji, dok ga nisam nedavno u cijelosti pročitao doživljavao sam ga kao priču o ljudima hrčcima – onim sumanutim skupljačima svega i svačega koji se nakon nekog vremena jedva probijaju vlastitim stanom, ne toliko od nagomilanih knjiga i ploča koliko od hrpi prastarih bilježnica, kutija iznošene dječje odjeće, vrećica punih jedva još upotrebljivih olovki, pregorjelih žarulja i tko zna kakvih sve dokaza jednoga zauvijek napuštenog vremena. Ljudima hrčcima kakav sam donedavno bio i ja, dok nisam svu tu kramu bacio kvragu, kamo i pripada. Sačuvao sam, ili sam barem pokušao, uglavnom tek stvari pobrojane u ovoj pjesmi. Jer trebat će mi.  

Piše: Marko Pogačar