Glazbeni dnevnik: Mance, 'Ja noćas ništa nisam jeo'

Mance, 'Ja noćas ništa nisam jeo' (Čovjek iz Katange, Kekere Aquarium, Zagreb, 1996.)

Dvje, tri riječi

Zaglavio sam posljednjih dana u ovoj Manceovoj pjesmi. Nije ni dijeta niti depresija, bar mi se čini, iako pouzdano gubim težinu. Sjedim u toj nekoj sobi u Gracu, štajerskoj Ljubljani, sam kao Škegro kad ga jednom konačno stjeramo pred streljački stroj; sam jer je to valjda bit ovakvih soba, zlatnih kaveza za pisanje. Ne jedem jer sam lijen. Soba je gore na brdu, u šumi (tiha soba), a hrana gdje je se obično nalazi – dolje i daleko. Kad je dan vidim krovove i onaj bubreg, jetru teleću, hobotnicu odrezanih krakova koja se nažderala fluorescentnih flomastera i sad iritantno svjetluca. Vidim vjeverice koje se tu i tamo, dlakave kamikaze, zalijeću u široka okna, prozore koji su zatvoreni jer je zima, a onda se od njih odbiju i vrate natrag na drvo; ne znam kako imaju volje. Kad je noć ne vidim ništa. Pijem, jer imam zalihe, ali uglavnom zato da zaspim. Već me danima drži nekakva nesanica pa tako, bliže metonimijskom korijenu riječi, danima ne sanjam. Ispravnije bi, znam, bilo reći 'noćima', no koga briga. Dibidus sam, dakle, osim tih nekoliko pića, zaglavio u ovom Manceu.

I nije mi prvi put, ima on tu neku magnetsku moć. Teško je, osim toga, pronaći toliko ludičku, toliko vrckavu i nepredvidivu, a opet tako autentičnu melankoliju kakva je ona koju emaniraju i na njoj su sazdani Manceovi glazbeni brojevi. Ne znam koliko je precizno reći 'pjesme'. Prije se, vjerojatno, radi o izvedbama; jednokratnim glazbeno-tekstualnim vedutama koje se tek ponekad, gotovo slučajno okrznu kakvog konzervacijskog medija. A i onda od njega, od svoje prividne fotografije, bježe glavom bez obzira. Snimak je za njih zamka; samo jedna od njihovih mogućih stvarnosti, smrznuta varijacija. A Mance je njihova kućna, pouzdana izlazna strategija.

Tko je uopće Mance? Na to se pitanje, kao i na sva ona iole važna, može odgovoriti na mnogo načina. Onaj konvencionalniji glasio bi vjerojatno: underground kantautor, možda šansonjer, svakako više singer-songcreator nego singer-songwriter. Milan Manojlović odavno je, još od kraja sedamdesetih godina, dio zagrebačke glazbene i umjetničke scene. Grafiku je diplomirao na Akademiji likovnih umjetnosti i kontinuirano se njome bavi, mada izlaže relativno rijetko – kad mu, prema vlastitim riječima, lijenost to dopusti. Surađivao je s Kugla glumištem, radio muziku za filmove, nastupao s kultnim free combom Cul-de-sac, djelovao unutar poluformalne umjetničke skupine ZZOT, viđalo ga se na filmskim vrpcama (vidi SeXin spot za pjesmu 'Jeane Jone' gdje se, kao klinac, pojavljuje i njegov barem jednako talentirani sin), a i o njemu su snimani filmovi (vidi Kult Mance Velimira Rodića). Sam je, po čemu ga danas uglavnom prepoznaju, snimio tri albuma s tim svojim stvarima. Čovjek iz katange iz 1996. i četiri godine kasnije izdan Plavi bar čine svojevrstan diptih – izrazito su minimalistički zamišljeni i izvedeni, uglavnom tek uz pomoć Pavlice i produkcijsku podršku Ivana Marušića-Klifa. Melodije sobe i predsoblja pojavile su se 2003. i donijele više pjesama, nešto ambicioznije aranžmane i mnogo gostiju – od Pavlice i Caprija, preko Kornela i Viktora iz Šumskih do Dunje Knebl – no nisu toliko inzistirale na svugdje posijanim i zatim iznevjerenim zavodljivim pop-hookovima prethodnih naslova. 

Manje konvencionalan odgovor možda bi mogao reći: jedna neobična, visoka i mršava pojava koju se s vremena na vrijeme može vidjeti kako se klati centrom, 'automatski pjevač' koji preko svojih starih, često raštimanih gitara tek tako, usput sipa tko zna gdje skupljene fragmente; 'spontani' izvođač neprekidnog performansa, krokija jednoga fascinantnog toka svijesti pomiješanih s izglobljenim vedutama zagrebačke svakodnevice, svim tim parapripovijestima iz slučajnih života Anđa, Rajki i Evelina koje se, kako to zapravo uvijek i biva, mijenjaju iz dana u dan, iz izvedbe u izvedbu. Mance je totalno podzemlje, ikonička suprotnost rock-ikonama. Voljno stoji u pozadini i s njom se stapa, ostaje neprimijećen upravo zato što je sveprisutan; na neki čudan način dodiruje ono teško uhvatljivo opće. Kao odmetnuta, svojevoljna i neukrotiva sjena svih nas. Sasvim individualno kolektivno nesvjesno koje je pošlo u šetnju.    

Piše: Marko Pogačar