Glazbeni dnevnik: Lačni Franz, 'Bog nima telefona'

Lačni Franz, 'Bog nima telefona' (Ikebana, Helidon, Ljubljana, 1981.)

Oštrom kosom u dim

Granica između fikcije i fakcije u dnevničkoj formi porozna je kao Šeksova jetra – siguran si da je stari Švejk pošteno potegao, no dokaze ne možeš pohvatati. Pritom su posljedice sasvim jasne i uglavnom razorne, uglavnom po treće osobe; nekoliko milijuna tih trećih. Slična je stvar s autobiografijom: bez obzira na naknadno konstruirane žanrovske razlike, sklon sam pojam autofikcije koristiti kao istoznačnicu; barem nešto što mnogo više odgovara stvarnom stanju.

U tom kontekstu mogu ispričati priču, sasvim istinitu u onom kolokvijalnom smislu, priču o tome kako sam s predsjednikom jednog dosta aktualnog domaćeg sindikata dugo pokušavao razgovarati s bogom, pokušao ga nahraniti, a onda iskusio, upravo tim redoslijedom, njegovu milost i sav njegov bijes. Riječ je, razumije se, o onom raspetom bogočovjeku u kojeg, kao i u bilo kojeg drugoga osim u boga hardkora Henryja Rollinsa, vjerujem koliko i u ekonomsku politiku Borislava 'Škarpine' Škegre. Sve se to zbiva u onim nasumce nabacanim žumberačkim bregima: mjesec je skoro pa pun, polje kukuruza viših od mene i predsjednika njiše jesenji vjetar, a da se sve ne pretvori u kič s mrtvog goblena brine se radioodašiljač na vrhu brda, koji vidljivo i nevidljivo pulsira. Ronimo kroz kukuruze, kroz njih se, kao smetnje s ekrana, probijaju gusto posute zvijezde, mekinje bačene pred neke svemirske svinje, lišće šušti i to nas istovremeno tjera dalje i plaši, ili to čine one gologlave gljive, psilocybe semilanceata u nama. Najednom izroni Isus. I što da nekršten čovjek čini kad mu u takvoj noći pred nosom iskrsne polugola raspeta prikaza, nego da se usere od straha?

Pristupili smo tako pregovaračkoj taktici. Pokušali boga umilostiviti. Nabrali smo najljepše, najbogatije klipove i umetnuli ih na malu policu, pored svijeća i suhog cvijeća. Bog je ostao miran i tih, nije jeo. Zatim nam je sinulo da je to dobri bog, milostivi bog, ne onaj okrutni židovski: takav bog ne jede sirovo. Onda smo te najljepše klipove odnijeli natrag do kuće da ih ispečemo. Bacili ih u vatru, a iz vatre su počele skakati kokice. Bog je i dalje šutio, nije jeo, i to je nadilazilo moje razumijevanje. A onda sam se srušio, nosom zaorao u zemlju, a boga, predsjednika i bijele kukuruzne pahulje progutala je nedohvatljiva, tiha i sveta tama.

Barem jednako tih je bog iz pjesme koja otvara prvi, za mene i jedini dobar (prije nego što ih je zakačilo prokletstvo polke) album Zoranom Predinom predvođenih štajerskih gladuša. Potonji je autor većine tekstova, za 'Boga' i glazbe, dok je inače većinu muzike na Ikebani potpisao tadašnji gitarista Oto Rimele. Uz također antologijskog 'Praslovana' (koji je na neki način presedan u ondašnjem rock tekstopisanju i poprilično se eksplicitno, za cenzore te još uvijek budne 1981. godine vjerojatno i subverzivnije od pankerskih ironijskih provokacija poput 'Narodne pjesme' Parafa, suprotstavio ideološki apsolutno dominantnom a Goti mi nismo, slovenstva smo drevnoga čest kanonu), 'Bog' se u principu može čitati i kao poem. Ta aranžerski najnovovalnija, najdisharmoničnija stvar na ploči počinje poštenim praiskonskim krikom koji dalje pronosi gusta, kotrljajuća bas linija, da bi se krik naposljetku ipak kultivirao, artikulirao u neobičnoj, razvedenoj vokalnoj melodiji.

I nije taj neumreženi bog krika i basa samo odsutan, nekakav gnostički nepokrenuti pokretač; to je bog koji ne može, ili, još gore, svjesno odbija djelovati. Bog koji se možda najbolje može usporediti upravo s tadašnjom partijom, tromom, dezorijentiranom, samo još nominalno postojećom vrhovnom silom. Njegov izostanak ima sasvim jasnu ontološku reperkusiju, banalnu no ništa manje mučnu. Onu napornu prašinu koju nam non-stop nabijaju na nos, a ja sam se uvjerio da to nije bez vraga. Otkad smo predsjednik sindikata i ja onom sirovom žrtvom uvrijedili ikonu, a ja čelom uzorao brazdu sve mi je jasno: Z golo roko v morje / z ostro koso v dim / padel bom kot pade trava / ki jo zdaj kosim.

Piše: Marko Pogačar