Glazbeni dnevnik: Hali Gali Halid, 'Hajde da se drogiramo'

Hali Gali Halid, 'Hajde da se drogiramo' (Samo za tebe, Slušaj najglasnije, Zagreb, 1989.)

Karasevdah ravnice

Split je devedesetih godina prošlog stoljeća, kad sam u njemu odrastao i njegov je okvir neizbježno bio velikim dijelom nadležan inženjer mojih duša, bio jedan uzduž i poprijeko čudan grad. Čudan i zajeban. Potpuni ekonomski, socijalni i kulturni kolaps rata i poraća minirao je sve nosive stupove-miteme godinama ugrađivane u temelje lokalno dominantnog narcisoidnog narativa o najlipšem gradu na svitu, ali tako da je eksplozija, inicirana odozgo a šireći se odozdo, u zrak podigla i u smrdljivu zastavu razvila sadržaj njegova podzemlja: tisuća septičkih jama konačno slobodnih svojeg tereta koji u raskošnim sprejevima, slijepljenim pramenovima, sad leti u nebo.   

U grad je na velika vrata ušao hors, crazy horse, ali ne Neil Youngov, nego onaj vlažni, žutosmeđi, koji ludom brzinom prolazi venama, širi se tkivima noseći tupost i obamrlost, petu kolonu bijesnih crvenih mrava, da bi se naposljetku, uglavnom zauvijek, nalik pikado strelici, zabio u ispuhanu pihtiju mozga. A gdje je bilo dopa, bilo je i svega drugoga. Cijeli je Get, pravokutnik omeđen zidinama Dioklecijanove palače, postao ogromna ledena smočnica: na svakom kantunu neki bi mršavi i zgrčeni ili golemi i mračni tipovi vukli za rukav, šaptali ti u uho, zavodili maznim jednoobraznim šiframa: žuto, bilo, slije, dim… Imao sam tad četrnaest-petnaest godina a policija me, takav je bio prosjek za nas sumnjive kosaše, barem tri puta tjedno zaustavljala, skidala do gola ili detaljno prekopavala školske knjige i pernice, najčešće tamo oko pazara, iza banaka za pršut i voće, za kojima su skriveni odrađivali smjenu. I upravo je to doba bilo jedino koje je u Splitu iznjedrilo neku suvislu, podzemnu muzičku scenu; neki zvuk teži i svom vremenu mnogo prikladniji od feelgood njihanja Bajana, Belana i Daleke obale, od ukiseljenih sanremoidnih nota s Prokurativa. Niz je započeo nikad dovoljno prepoznati Rumplštinski, a nastavili su ga, bez nekog reda: No Comment, Zidar Betonsky, Puder, TBF, Touch Friction i drugi…

Kopka me jedna možda suviše smjela usporedba: bez obzira na sve razlike, čini mi se da je Split i njegova specifična, teška, paralizirajuća melankolija i ustajalost bila vrlo bliska slavonskom blatnom čemeru tih istih godina, možda i najbliža; neka vrsta rasparenog duhovnog bratstva. Onome duboko ukorijenjenom blatu rascvalom samim krajem osamdesetih godina slična, onom koje je iznjedrilo Satana, Die Hausers, Why Stakla, Majke. Iz tog se čemera bila izdigla mistična ikona, križar kraja i karasevdaha, jednoga divnog pleonazma, jahač narkoapokalipse Hali Gali Halid. Ubrzo je postalo jasno da iza tih nekoliko urnebesnih kompozicija koje su se pojavljivale u različitim verzijama i izdanjima krajem osamdesetih i početkom devedesetih kod Zdenka Franjića, stoji Goran Bare, frontmen vinkovačkih Majki, koje su upravo u to vrijeme zapečatile vlastitu demo fazu vinilnim šurikenom zvanim Razum i bezumlje.

Bare je, parodirajući u razornoj parodiji koja se u nekom svom rukavcu vjerojatno i posve dokida, sve te mutne Bešliće i Muslimoviće, u punom smislu živio tu crnu tautologiju, iz petnih žila, preko rock podloga koje je sam odsvirao i iz kaveza zuba otrgnutoga orijentalnog melosa, najiskrenije moguće urlao sebe i svoje vrijeme. Zbunjenom i ošamućenom stvari su bile i više no jasne; taj je Golem, izvaljan u potpunosti iz blata predratne, uskuhale ravnice, bio savršeno svjestan da je rođen da nestane i na tome je, posvećeno i predano, radio koliko god je mogao. Himna. Stvar koja svira dok se razvija i vije ona zastava govana; mučna i opasna i nimalo trivijalna, koliko god bi takovom htjela biti. Onaj urlik u sredini pjesme, njezino odbjeglo parodijsko srce, stvaran je da stvarniji ne može biti. 

Piše: Marko Pogačar