Glazbeni dnevnik: Grč, 'Noćas se Beograd pali'

Grč, 'Noćas se Beograd pali' (Sloboda narodu, FV Založba, Ljubljana, 1987.)

Ohlađeno do usijanja

Berlin je hladan grad. Hladan i zajeban. S onom specifičnom, najčešće prljavosivom patinom gustih mjesta, prostornih i vremenskih čvorova u kojima se događajno i konjukturno vrijeme isprepliću do iznemoglosti, gdje ispod svakog betonskog bloka, jedva prikrivene hrđavim čelikom, čuče utvare dugog trajanja. Najbolje to, naravno, do izražaja dolazi zimi. Zimi kad i priroda odustane od mimikrije, kad su armature i skeleti goli, sjeverac gore s baltika vije nerazgrnut, posoljen snijeg, a Himmel über Berlin, kao prenatopljena, mokra lepinja, sivilom poklapa glečere ulica; bez traga anđela, no Bruno Ganz.

Ta je hladnoća i to prezasićeno sivilo, pritisak neboje koja u sebi ipak sadrži sve, skicirana još sedamdeset i treće na Berlinu Lou Reeda, podebljali su ga i preuzeli Bowie, Iggy Pop i Eno sa svojim berlinskim radovima, možda najbolje na The Idiot, ploči koja se vrtjela i vrtjela pod o uže za sušenje veša obješenim tijelom Iana Curtisa, a do savršenstva su ga doveli The Birthday Party iz Caveove Yorckstrasse faze i domaći Einstürzende Neubauten. Kad su potonji konvergirali, kako bi rekao Mišo Kovač, sivo se nebo sa sivom zemljom spojilo u neobično divan i plodan wasteland. Odjeci su te mitologije bili toliko snažni da su, doduše s nešto kašnjenja, stigli i do naših krajeva, gdje je njemačka tradicionalno predstavljala prije ogromnu bauštelu nego muzičku meku. Tako je čak i Bajaga svoju solo-karijeru odlučio započeti dopadljivim synth-pop pjesmuljkom s naslovom 'Berlin'.

U nas su u to vrijeme, iako je 'mali Berlin' u muzičkom smislu vjerojatnije bila Ljubljana, oči ipak uprte mahom u domaću političku i kulturnu meku – Beograd. Onaj veliki beli grad sa dve reke pod nogama čije se paljenje, teško je reći, priziva ili tek dijagnosticira u mantričkom refrenu riječkoga Grča, pjesmi po kojoj ću Zoffa i kompaniju zauvijek pamtiti. Ista se, nakon nekoliko demo izdanja, u konačnoj, vinilnoj verziji pojavila na prijelomnoj kompilaciji Rijeka-Paris-Texas, 1987. godine. Poznato mi je bilo da pjesma datira iz samih početaka rada grupe, u prvu polovinu osamdesetih, ali sam se nemalo iznenadio kad sam nabasao na video snimku iz 1984. i uvidio da je originalni refren, prema tome i naslov pjesme bio 'Noćas će gorjeti Berlin'. Pitanje 'što je bilo prije, kokoš ili jaje', je li stih i izvorno govorio o jugoslavenskom glavnom gradu, pa je pod pritiskom (auto)cenzure u ranijim izvedbama preinačen, pritajen do potpunog rasapa cenzorskog aparata, ili je, uslijed povijesnih okolnosti, berlinska konjuktura naknadno zamijenjena prljavom događajnošću nacionalističkih velikih priča, ostavit ću po strani.  

Više me zanima to kako ova zbirka moćnih darkwave rifova ekipe sastavljene od bivših članova Protesta, Mrtvog kanala i VIA Viktor Kunst, tek nominalno podebljana brutalnim imidžom grupe – Zoffovim sjekirama i maljevima, koži i lancima, svježim bubrezima, jetrama, lubanjama konja i telaca rasutim svuda po sceni – u oba slučaja budi gotovo jednak osjećaj povijesne izvjesnosti, plamenom upečene hladnoće povijesti, i istovremeno ga preispituje. U oba slučaja ona provocira, po svemu sudeći nesvjesno te u dobroj mjeri reakcionarno, neke od nosivih ideologema poratne Europe, prije svega famoznu fantazmu o kraju povijesti, bez obzira je li ona otjelovljena u neoliberalnoj dogmi ili lažno socijalističkoj parodiji zemaljskog raja. Teško je umači njezinom nemiru, tom tupom, besciljnom kaosu koji priziva, možda samo da mašina ne turira, da bi povijest, ovako ili onako, tekla. Kako bilo, iz pepela, ma o kojim se kostima radilo, raste novi rat, valjda jedini izvjesni feniks. I ne mogu ne pomisliti na to je li taj refren koji me uvijek iznova, kao Berlinsko i Beogradsko, zapravo jedno te isto betonsko sivilo, iznutra hladi i uznemiruje – na neki sasvim pogrešan, truo, lažno nužan i jalov način do usijanja vrio krv u žilama nekih drugih momaka, početkom tih devedesetih? Krv koja će, kao teleća, opet do usijanja ohladiti pepeo.     

Piše: Marko Pogačar