Glazbeni dnevnik: Gone Bald, 'Highway 59'

Gone Bald, 'Highway 59' (Little song of love, 100 % Recordings, Amsterdam, 1995.)

Buka za Vrhovnika

Čudna je moja memorija, nekako staračka. Spužva porozna kao Zemlja u domorodačkim mitovima, kakve već spužve jesu: sve što kroz nju prođe taloži se na dnu. Dno je gusto i viskozno i preopterećeno a oni gornji slojevi, šupljina na šupljini tek nominalno razdvojena šavovima svakodnevice, pusti su poput jugoslavenskih deviznih rezervi osamdeset i četvrte. Prijatelji me zajebavaju da sto posto imam i prednatalno sjećanje, kao Jergović. Meni ne smeta. Samo što, pretpostavljam, kad sam se rađao nije lajao nikakav pas, barem ne u blizini. Prije će biti da se omacio mačak.

Tako se nekako desilo da pamtim točan trenutak i kontekst mnogih od onih prijelomnih spoznaja, važnih ili sasvim nevažnih pragova koji dijele najmanji zajednički nazivnik – onaj da kad ih pređeš ili te preko njih prenesu život više nikad neće biti isti. Ne znam za vas, ali sjećam se, na primjer, točno kad i kako sam naučio čitati; uspostavljati red između dotad nepovezanih znakova koje sam davno prije toga ispravno sricao, sparivati ih s pripadajućim pojmovima. Pamtim rub igrališta u parku na Blatinama gdje sam otkrio kako zapravo funkcionira bicikla. Kasno popodne u kojem sam, dok sam na našem prvom kolor TV-u gledao neki vestern, skontao što to točno podrazumijeva umrijeti; apsolutnu dosadu i konačnu ireverzibilnost tog stanja. Da skratim priču: još bolje pamtim trenutak u kojem sam zaključio da je glazba koju sam tad, s nepunih dvanaest, smatrao najžešćim rokenrolom – Bijelo dugme, Plavi orkestar, Riblja čorba i slično – običan pičkin dim. Otac je, valjda u ime bolje prošlosti, kupio kazetno reizdanje Live in Paris 1970. Black Sabbatha, vjerojatno jedan od najboljih živih albuma svih vremena. Poslije prvih taktova 'War Pigs' iz autoradija našeg bijelog Renaulta 5 život, jebatga, stvarno više nije bio isti. A od tog neponovljivog klanja svega i svačega do zida dobre buke tad još zagrebačkog Gone Balda, barem u mojoj vlastitoj percepciji, stajao je tek sitan korak.

Taj mi je rudimentarni noise-rock trio predvođen Razorblade Jr. Icom – posebno na prva četiri albuma snimljena s originalnom, domaćom postavom – ostao jednim od sinonima za zagrebačku underground scenu devedesetih, malu no moćnu gomilicu sjajnih bendova koji su nerijetko dijelili pozornice i članove: od Šumskih i Peach Pit preko Ha Det Bra i Lunara do Analene. Gone Bald su, čini mi se, izravni izdanak nasljeđa koje je za sobom ostavila SeXa – masnog, histeričnog, rastrganog, na albinijevskim postulatima sazdanog bučnog ogrtača koji je najbolje ostao zabilježen na njihovoj jedinoj i prekasno realiziranoj 'pravoj' ploči, No sleep till pussy. Ako je Ico Razorblade Jr., padre Razorblade bio bi dvoglavi, nacereni bastard Nicka the Bricka i Bica koji će se, sad u ulozi bas-gitariste, i pojaviti na prvoj snimci Gone Balda u amsterdamskoj postavi, nekoliko godina nakon što je istu dislokaciju izvela i spomenuta SeXina kreativna osovina. Bend je od tad, često mijenjajući ritam sekciju, snimio još pet-šest albuma koji dosta osciliraju stilom i kvalitetom, no uvijek zadržavajući prepoznatljivi Icin autorski i izvođački potpis: tepih reske gitarske buke i mutni vokalni grč u pozadini; duge i razrađene gitarske teme nasuprot fragmentarnosti na hrvatskom ili engleskom otpjevanih vokalnih krokija. 

Little song of love, s kojeg je skinuta ova verzija 'Highway 59' (nešto drugačija pojavila se godinu dana ranije na kazeti Fairy tale addict), u to doba se vjerojatno najviše vrtio u mom walkmanu, a i danas ga, uz self-titled iduću ploču, najčešće slušam kad mi GB padne napamet. A jednostavni, zarazni ritmički puls 'Highwaya' nepovratno je za mene, osim tih brzih srednjoškolskih dana, obilježio i jedan za normalizaciju hrvatskog društva dosta važan povijesni događaj. Na dan kad je objavljeno da je, nakon duge i teške bolesti, napokon riknuo Vrhovnik, moj frend Igor i ja smo u prostoriji za probe grupe Zidar Betonsky u Domu omladine, čekajući u međuvremenu zbog sveopće žalosti otkazani koncert Overflowa, čitavo popodne proveli pokušavajući na raštimanom homemade Telcu i bačvi motornog ulja što vjernije reproducirati ovu pjesmu. Koliko smo uspješni bili ne znam no Vrhovnik, uplašen bukom, više se nije vratio. 

Piše: Marko Pogačar