Glazbeni dnevnik: Dobri Isak, 'Mi plačemo iza tamnih naočara'

Dobri Isak, Mi plačemo iza tamnih naočara (Mi plačemo iza tamnih naočara, SKC Niš, Niš, 1984.)

Muzička mapa

Dobri Isak nije jedan od bendova s kojima sam odrastao; ruku na miš i srce, iskopao sam ih u jednoj od svojih retro-rudarskih odiseja prije pet-šest godina, s peer to peer programima i brzim internetom. Teško je moglo biti drugačije – nisam rastao u Nišu prve polovine osamdesetih godina, a bend nikad nije dogurao do prave ploče, čak ni do poštenog singla. Kao jedini dostupni zvučni zapis ostala je u stotinjak komada umnožena kazeta s tri Fantoma na crno-bijelom omotu. Isak je ipak, više od deset godina kasnije, ispunio jednu neobičnu prazninu: dodao je Niš na moju muzičku mapu Jugoslavije. Kao osnovnoškolac gutao sam, napamet učio čitave hrpe Džuboksa, Politikinih Zabavnika, Rockova 82 i 83 i sličnih časopisa koje sam baštinio od strica. Na zidu iznad kreveta – kao u onom filmu Petera Bogdanovicha gdje sin od Cher s golemom glavom u mapu Europe zabija zastavice u mjesta koja planira obići u svom velikom bajkerskom pohodu, u čemu ga, naravno, spriječi smrt, jer mu je glava naprosto prevelika, veća no što ovaj smušeni svijet može podnijeti – imao sam i ja svoju mapu u koju sam ubadao imaginarne oznake. Niš je za čitavog tog perioda, kad sam kući dovlačio kile na buvljacima u bescjenje kupljenih ili od susjeda pokupljenih ploča, ostao prazan – tu su gluhu točku nastanjivale samo aveti poput Kopaonik Kopaonik na sve strane kiseonik tragikomičnog urnebesa od Galije ili onog neopisivog smeća od Kerbera.

Nešto kasnije, preko zagrebačkog benda Studeni Studeni, koji je krajem osamdesetih poprilično obećavao (vidi EP Čisto kao suza, Search&Enjoy, 1990.), točnije njegove u Niš ratom izmještene, ni približno toliko uspješno realizirane emanacije Novembar, upoznao sam Fleke – mitologizirani no podosta precijenjeni sastav koji se također nikad nije dokopao LP-ja. Tek je tad Isak točku na čelu Ćele kule učinio vidljivom, iako nije mogao ni primirisati prvoj ligi Jugoslavenskog novog vala. Kad podvučem crtu – čini se da najbolje od tamošnjeg punka i novog talasa uopće nije ostalo zabilježeno na nosačima zvuka, već u sirovoj snazi pjesničkih knjiga post-beat prvoborca Zvonka Karanovića koji je, istina, ondje dugo držao muzičku radnju.

Demo-album Dobrog Isaka, podijeljen na ekstrovertiraniju 'uličnu' i intimniju 'sobnu' stranu, ipak donosi nekoliko sasvim solidnih, i jednu sjajnu, naslovnu kompoziciju. Čitav materijal obojen je presudnim utjecajem Joy Divisiona, pogotovo na ritam sekciju i vokalne manire, dok gitare, barem jednako koliko Bernardu Sumneru, duguju Andyju Gillu. Pjesma koja se izdvaja, koju je teško izbiti iz sistema, čija sjajno jednostavna bas-linija progoni i tjera na polagano, istovremeno odmjereno i pomalo mistično njihanje, približava se međutim 'domaćem zvuku' – lijepo bi se, na primjer, uklopila u Artističku radnu akciju. U priču se nije teško ufurati: ti su nam barovi, ljudi s ove i one strane šanka dobro poznati; svi znamo nekog 'dobrog, starog Aleksa', i jasno nam je čemu naočale zapravo služe. Jebiga, kad je tako.

Nego, ovo je dnevnik: što ima inače? Sjedim u malom baru na kraju svijeta, Fisterra, jednoj od najzapadnijih točaka Europe i čekam da kiša prestane, da se pogled na kraj napokon otvori. Tamo negdje nasuprot leži New York, ali sve što vidim je horizont, Waitapu, neuhvatljiva linija koju je tako dobro riječima pripitomio, a opet divljom i neuhvatljivom ostavio Joža Horvat, jedan od posljednjih iz generacije velikih koji je prije neki dan spizdio na svoju posljednju plovidbu, u svoju posljednju šumu. Pod prozorom blesavi hipici pokušavaju spaliti gojzerice i patike u kojima su prehodali više stotina kilometra dugu hodočasničku rutu. S malo uspjeha, jer pljušti kiša, i vjetar brije kao da nema sutra. Nemirno je, naelektrizirano, sasvim pogansko. Muljam; sve se to desilo prekjučer. Sjedim zapravo na tranzitnom terminalu aerodroma Charles de Gaulle i čekam povratni let za Zagreb. Dosada. Da bar neki njuejdž manijaci nešto spale. Pa da nas onda sve skupa, s masnicom ispod oka ili suzama u njemu, kojim god razlogom za tamna stakla, ispizde negdje vani. Na sunce.

Piše: Marko Pogačar