Četvrtak
27.09.2012.

Glazbeni dnevnik: Arsen Dedić, 'Kuća pored mora'




Extra_large_arsen_dedic
A+ A-


Arsen Dedić, 'Kuća pored mora' (Čovjek kao ja, Jugoton, Zagreb, 1969.)

Nisu to stabla

Od svih tih prokleto mnogih velikih i malih krajeva koji na sve čekaju i u tom su čekanju često nasilni; pritišću, rasipaju i grizu više no što mogu progutati samo ne bi li što prije stigli; od svih tih svakidašnjih konačnih rezova ili kratkoročnih odgoda kraja jedan me posebno pogađa. Možda baš zato što jest kraj i nije; završetak je ciklusa koji će jednom izvjesno ponovno početi, koji će se, možda u nedogled, ponavljati i kad svih nas ne bude. Takvi su uvjetni krajevi najgori: završavaju samo za nas, pečate našu priču i svojom otvorenošću, sigurnošću svoga povratka svrdlaju nam po rani, na neki način nište svu važnost onoga našeg, maloga ali uvijek konačnog kraja. Neizvjestan status, čardak ni na nebu ni na zemlji između linearnog i cikličkog vremena, vektora i vječnog vraćanja istog; u tome je prokletstvo impersonalnih završetaka.

Ljeto je zeznut narativ. Razvedena i gusta pripovijest, isječen i paralelno montiran lažni kontinuitet, mozaik slika i čuvstava čiji su početak i kraj retorički i svakako drukčije neobično teški. Tako je barem za mene. No, početke ostavimo po strani, ionako su sve to počeci kraja. A taj kraj, taj grubi fade out koji se, koliko god dugo trajao, uvijek naprasno prekine u jednoj jedinoj kišnoj i burnoj noći (da, to je to vrijeme kad se kiša i bura odnekud zajedno sruče i uvuku duboko pod kožu), nosi na sebi jasan trag melankolije. Potonji je osjećaj svijeta i suviše razvučen, zlorabljen, iscijeđen kao Eluardova naranča, da bi mu se tek tako vjerovalo. Ipak ovo je ovako ili onako dnevnik; uzmite ili ostavite. Kraj ljeta uvijek me toliko pogodi baš zbog te gadne i lijepe i nezaustavljive melankolije koju emitira, možda najautentičnije melankolije uopće, i čini mi se da u tome uopće nisam sam. Taj rez u srcu godine, njegovi javno posljednji dani, javno jer je toliko napasno jasno da izmiču, opremljeni su nekim čudnim parangalskim kukama koje tijelo proguta, i one ga na kraće ili na duže vrijeme iznutra trzaju. Imam dojam da je taj osjećaj kod ljudi čest, da posjeduje neko gotovo organsko utemeljenje.

U tu se melankoliju kraha lako uvuku pojedine nostalgije, uvijek donekle partikularne, kakve već nostalgije jesu. No melankolija je nostalgija za totalitetom, za izgubljenim vremenom više nego za napuštenim gradovima i ljudima, i treba je ostaviti općom, neodređenom. Pojedinačne priče ostaju izvan slike, iako su na kraju jedino one važne.

Negdje u toj dijalektici općeg i pojedinačnog uglavljena je i ova bezvremena Arsenova pjesma. Bezvremena ne tek kao iskrzan, jeftin atribut, već kao nešto što posreduje između gore naznačenih vremena; onog koje se kotrlja u ciklusima i bijesnog pravca na kojem jašemo. Jedna je od prvih autorskih šansona koje je veliki meštar snimio – pojavit će se, zajedno s 'Moderato Cantabile', 1964., pet godina prije prve velike ploče – i ostat će do kraja njegov pečat. Ovaj je 'pjesnik opće prakse', školovani muzičar, kao tekstopisac, izvođač i/ili skladatelj u glazbi uspješno pokrio gotovo sve, od komornih kvarteta i vokalnih sastava, preko filmske, kazališne i druge primijenjene glazbe, do pop forme i jazza, no istinski velik Arsen uvijek je bio kao šansonjer, kantautor, bard: naš Gainsbourg, Brel, Okuđava.     

'Kuća pored mora' sjajan je primjer te žanrovski specifične sinergije teksta, glazbe, izvedbe i, iritantan no teško prevodiv termin, strašne karizme izvođača; jedna od onih pjesama koje te se tamo negdje u adolescenciji dohvate i više ih nikad u pravom smislu ne puštaš. Čak i u vremenima kad se od njih braniš, kad sve to otpisuješ kao patetiku, odričeš ih se i gestom brišeš ne možeš od njih pobjeći; uvijek su tu negdje i djeluju kao skrivena udarna igla. Zaokružena gudačkim pasažom, pjesma korak po korak, iz stiha u stih slika kraj ljetne priče; sve te prazne početke pred nama, ili pred nekim drugim. Te su ruševine ljeta bolno jasne i gadno nagomilane pod nogama svima nama što smo uz more rasli, i teško da ćemo ih se ikad otresti, barem u mom slučaju. A što, osim prazne kuće i starih novina ostaje – osim sivila, bure i kiše? Neka neobična, više unatrag nego unaprijed okrenuta nada. Nada u bolju prošlost, da, to me privlači.

Piše: Marko Pogačar

POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.