Nekada je tako lako zaboraviti koliko su ljubav i usamljenost blizu, koliko su bliske prijateljice i kako je tanušna linija koja ih razdvaja. Kada ste (sretno) zaljubljeni, sve prestaje i uopće ne možete pojmiti da ste se ikada osjećali drukčije, a kada uđete u krug samoće koji se obično podgrijava knjigama, serijama ili beskonačnim satima ispred računala, može vam se učiniti da je biti sam prirodno stanje, jedino koje vam je potrebno i, uostalom, jedino koje možete podnijeti.
Može se biti usamljen i u paru pa i u grupi, naravno, ali to je već neka druga priča. Za ovu je priliku važna samo ova osnovna suprotnost – sam /u paru. Važna je zato što se upravo s njom poigrava Mitski, pomalo misteriozna američka kantautorica azijskog podrijetla čiji je prošlogodišnji album Bury Me at Makeout Creek došao kao pravo osvježenje u svijetu gitarske indie glazbe i na mah osvojio srca i uši brojnih slušatelja željnih novih uzbuđenja.
Mitski je drukčija od ostalih, njezine inovacije nisu nategnute i same sebi svrhom, njezini izleti u zaglušujuću i prijeteću buku jednako su prirodni i jednako joj dobro pristaju kao i nježni tonovi koji vas mogu zavarati, navesti na krivi trag, natjerati da pomislite da je riječ o krhkom, hipersenzibilnom i nezaštićenom biću koje se kroz glazbu pokušava riješiti vlastite sramežljivosti.
Zanimljivo je što Mitski jest sve to, ali nije samo to. Ona je i mnogo više od toga: nesigurna djevojka i odlučna žena, povučeni curetak i energična frontwoman magnetične privlačnosti, sjajna glazbenica i odlična autorica tekstova.
Pjesma kojom otvara album dojmljiva je 'Texas Reznikoff', čudesni komad (zapravo komadić!) glazbe koji traje tek dvije minute i dvanaest sekunda, i u tom suludo kratkom vremenu precizno naznačuje sve ono što Mitski čini posebnom. Za punu sliku o njezinim raskošnim talentima ipak treba poslušati cijeli album.
Ime pjesme je kombinacija imena američke savezne države i prezimena glasovitog pjesnika Charlesa Reznikoffa za čiju je poeziju prvi puta skovan termin 'objektivistička poezija'. On je predstavljao jednu od ključnih figura u svojevrsnoj drugoj generaciji američkih modernista koja se pojavila 1930-ih, a na koju je najviše utjecalo pjesništvo Ezre Pounda. Njegove su pjesme često bile jednostavne i nepažljivom bi se čitatelju čak mogle učiniti banalnima, a nerijetko su se sastojale od jednog jedinog stiha.
Upravo je jednu takvu Mitski odlučila učiniti dijelom svoje pjesme, a to je odluka koja itekako ima smisla jer njena je glazba, slično kao i Reznikoffova poezija, vrlo jednostavna, ali zapravo prilično nepredvidljiva.
Pjesma počinje kratkim opisom lijepog dana i obraćanjem ljubavniku za kojega ne znamo je li prisutan ili nije, ali stvari su naivne i nevine samo na površini. Kroz cijelu se pjesmu skakuće između tog osjećaja elementarne, duboko ukorijenjene usamljenosti i lepršave zaljubljenosti zbog koje se koža ježi, a baš svaki dan je lijep, čak i onaj tmuran, kišan i siv.
Uskoro dolazimo i do namjerne geografske pogreške koja je zapravo interna šala dvoje ljubavnika, jer Texas nije omeđen samo kopnom.
Texas is a land-locked state
it's a little bit far away
from the water, from the home that I've wanted to make
Odmaknuvši Texas od mora Mitski kao da želi 'državu usamljene zvijezde' učiniti još usamljenijom i podcrtati suprotnosti između osjećaja koje ona budi i onih koje budi njezin ljubavnik, netko s kime je željela izgraditi dom.
To poigravanje emotivnim stanjima i neprestano variranje motiva osjeti se i u glazbenoj arhitekturi kompozicije koja počinje nježno, prozračno i gotovo plašljivo da bi se nakon minutu i petnaest sekunda potpuno razbuktala, sasvim naglo i neočekivano skrenula u divni noise, u raspojasanu i zamamnu međuigru gitare, basa, bubnja i glasa gdje se ispod masnih naslaga buke probija lijepa, čista melodija.
Negdje usred tog glazbenog ludila doplivat će do vas i citat velikog pjesnika, probit će se kroz buku i riku instrumenata:
You keep your socks on in bed
keep our hearth warm
"see the trees' shadows lie in black pools in the lawns"
you're the breeze in my Austin nights
Objektivist Reznikoff je zaslužio je taj epitet zbog pojednostavljivanja stvari koje primjećuje svojim pjesničkim okom, zbog koncentracije na jezik i sliku. U
divnom eseju o njegovoj poeziji,
Paul Auster kaže da su to pjesme koje propituju ono što uobičajeno znamo pod pojmom 'pjesma' (budući da ih često čine jedan ili dva stiha) i da je njihova poanta često upravo u tome da je nema. Njihova je ideja raščistiti stvari, obasjati ih. Objektivizirati.
Na istom se zadatku s ovom pjesmom našla Mitski i to joj sasvim dobro polazi za rukom, a meni je posebno dirljivo što jednu državu veže uz jednog pjesnika jer mi se svaki put kada putujem na jug po glavi vrti Tinov Odlazak, a svaki put kada prolazim kroz Karlovac i vidim Kupu sjetim se Nazora i Čamca na Kupi. Mogu se vrlo lako poistovjetiti s tim sentimentom kada vam nečija poezija odredi neki geografski pojam. Nisam siguran hoću li ikada u životu vidjeti Texas, ali dogodi li se to, posve sam siguran koja će mi pjesma svirati u glavi.
