Ti golobradi mladci s gitarama i mudrošću kao da iskrsavaju niotkuda, kao da niču. Istina je, postoji određeni trend koji potiče glazbeno navudrene klince da se svijetu predstave kao kantautori i 'imati bend' više nije vrhunac coola kao što je to bilo, recimo, u devedesetima, ali nisam pobornik teze da se radi o nekom pokretu, kako to ponekad vole predstavljati glazbeni kritičari bez mašte.
Riječ je samo o tome da u ovo vrijeme Interneta i instant dostupnosti svega takvi muzičari imaju veće šanse da pronađu svoju publiku. I u tome da je lakše i jednostavnije svirati sam nego okupljati bend i pokušati koordinirati troje, četvero ili još više ljudi na probama i, ajme majko, u stvaralačkom procesu.
Svakako je lakše krenuti, ali za razliku od ekipe s bendom, kantautori se nemaju iza čega sakriti. Ne mogu loš tekst prikriti finom međuigrom bubnja i basa jer, ovaj, nemaju bubanj i bas. Sva je pozornost na njihovoj glazbi i na njihovim tekstovima pa ako žele da ih ljudi slušaju i vole, a ne znam koji glazbenik to ne želi, onda im je bolje da budu dobri. Inače izgore.
Jedan od onih kojima se to najvjerojatnije neće dogoditi senzibilni je Irac Fionn Regan. Narančasti dečko više baš i nije dečko (rođen je 1981.), ali ima u njegovim pjesmama i dalje onog djetinjastog šarma, one dječje oduševljenosti činjenicom da uopće svira i pjeva i da to netko želi slušati. Ima žara.
Fionn je načitan i duhovit mladić, i to će vam odmah dati do znanja, bez krzmanja, ali neće to učiniti nasilno i pretenciozno jer on je i suptilan, baš onako kako bi pravi kantautori i trebali biti. Njegove reference su konkretne, ali zvuče više kao da vam ih preporučuje prijatelj koji jako voli čitati nego neki pjegavi momak kojemu su te knjige toliko značile da ih je ubacio u vlastite pjesme.
U prekrasnoj 'Put a Penny in the Slot' Fionnu prva strofa kanda služi za zagrijavanje da bi onda, odmah nakon refrena, ispalio blago ironičnu, finu dovitljivost koja vas tjera da naćulite uši i slušate pozornije:
I don't give advice,
But be wise and think twice,
Before getting involved in a game.
I, eto, na taj ste način upozoreni, blago i kao da niste, ali ste istovremeno i majstorski uvučeni u igru. Igra je, uobičajeno, o ljubavi, o nedovršenim odnosima i o nekome za koga želimo zapaliti svijeću. Istovremeno, igra je i o njemu samome, pokušava se ovom pjesmom razotkriti, objasniti se. To čini kroz žive slike koje iscrtava svojim nježnim i melodičnim glasom, gotovo ravnodušno.
Prva književna referenca i izravan prijedlog za čitanje stiže vrlo skoro, kada nas je već posve zaveo i kada smo postali dio njegovog svijeta:
For the loneliness you foster,
I suggest Paul Auster,
A book called Timbuktu.
Obožavam
Austera, ali
Timbuktu mi nije pretjerano drag, smatram ga njegovim najmanje dobrim romanom, no u posljednje vrijeme razmišljam da ga opet pročitam jer mi dosta ljudi čiji ukus cijenim oduševljeno govori o njemu. Ne znam, možda mi je nešto promaknulo, mada je vjerojatnije riječ da su ti ljudi istovremeno i veliki ljubitelji pasa pa u toj knjizi čitaju ono što će meni uvijek izmicati jer sam prema našim dlakavim četveronožnim prijateljima uglavnom ravnodušan.
U toj je knjizi, naime, pas pripovjedač, i navodno Auster savršeno opisuje njihovu psihologiju. Izvrsno za samotne dane, svakako, jer pas u knjizi strepi od toga da će ostati sam pošto mu je vlasnik teško bolestan, ali knjiga koja se sljedeća pojavljuje u ovoj pjesmi mene daleko više intrigira.
When I was seventeen,
I followed my dream,
Up into a high-rise block.
The adventures of Augie March,
By Saul Bel-low,
Was all I had for company.
Tu mnogošto postaje jasnije. U Doživljajima Augie Marcha (kako je u nas ova knjiga prevedena), Bellow kazuje priču o odrastanju mladog čovjeka, od djetinjstva pa do zrelih srednjih godina. U njegovom je središtu potraga za identitetom, i kao takav je obavezno štivo svih naprednih tinejdžera, zbunjenih post-adolescenata, pa i odraslih ljudi koji se ponekad zapitaju tko su, što su i kamo idu. Ne znam nikoga tko se to nekada ne zapita, nikoga razumnog.
Netko tko je ovu knjigu s razumijevanjem pročitao sa sedamnaest godina i u njoj tražio odgovore ima dobre preduvjete da izraste u bistrog, osjećajnog i produhovljenog čovjeka, ako ima sreće pa mu na tom putu do zrelosti ne ulete neke knjige, glazba, ljudi, stvari ili pojave koje će ga pokvariti i nepovratno mu uništiti karakter. Po svemu sudeći, Fionn je tu sreću imao.
***
Andrija Škare
foto:
InkHong
