Itekako se sjećam svojeg prvog susreta s ovom pjesmom. Udarila me poput malja. Osjećao sam se kao da me za kragnu drži netko tisuću, milijun, bezbroj puta veći i jači od mene i ne prestaje me tresti. Ne kao da to čini neki vrlo snažan čovjek, nego kao da to čini sam Bog - ježio sam se od vrha nožnog palca pa do kraja zadnje vlasi kose. To je bilo iskustvo u jednakoj mjeri neugodno i nezaboravno.
Uz šok, početak je u meni pobudio sumnju. Svi na deklarativnoj razini znamo da je propitivati i analizirati dobro, zdravo i korisno, no kada to treba učiniti sa stvarima u koje smo, onako, sto posto sigurni, onda nam entuzijazam malo splasne. Lako je glumiti produhovljenog skeptika kada ulog nisu vlastita uvjerenja.
Woke up this morning and it seemed to me,
that every night turns out to be
A little more like Bukowski.
And yeah, I know he's a pretty good read.
But God who'd wanna be?
God who'd wanna be such an asshole?
Bilo je to vrijeme u kojem sam starog probisvijeta čitao rado i mnogo pa sam mu dopuštao, ponekad i bez onog nužnog mudrog odmaka, da bude važan kamenčić u mozaiku mog svjetonazora. Netko tko tako dobro piše, mislio sam, ne može biti u krivu, taj sve zna.
To je razlog zašto me prva strofa šokirala. Kakav sad asshole? Što si umišlja taj Isaac Brock? Tko je on da tako difamira velikana pisane riječi kao što je Bukowski i misli li zaista da je to što je u stihu prije priznao da je to dobra literatura dovoljno opravdanje?
Bilo mi je jasno da jedan od mojih omiljenih pisaca nije svetac, ali reći za njega da je šupak bilo je za mene mrvicu previše. Da, mnogo je pio, tretirao je žene kao objekte, bio je prost, primitivan, grub i povremeno nasilan, ali u mojoj su glavi za njega vrijedili neki drugi zakoni, neka druga pravila. Smiješno je to, zapravo, kako se čovjek može prikloniti nekome samo zato što je ovaj u stanju napisati lijepu rečenicu.
Tek sam tada počeo ozbiljnije razmišljati o jazu koji se ponekad stvara između umjetnika i njegovog djela. Ili, da citiram
Manua Larceneta iz njegovog stripovskog remek-djela
Svagdanja borba: "Dugo sam vremena miješao umjetnika i njegovo djelo. Tek sam postepeno kroz psihoanalizu nekako neodređeno uspio razdvojiti par: možeš biti veliki umjetnik i prljavi gad. Možeš raditi prelijepe stvari i istovremeno biti jadan. Možeš zarobiti svu ljepotu svijeta na papir, ali joj nikada ne pripadati…"
Ne tvrdim da je Bukowski bio gad - biografije ustvari govore suprotno, da je sva grubost bila rezultat prevelike nesigurnosti i da se iza okorjele vanjštine krila nježna dušica - ali kada sam malo mućnuo glavom, bilo mi je lakše prihvatiti da možda jest bio gad i da ga netko ima pravo tako oslovljavati.
No u ovoj je pjesmi Brock spremio još kontroverzi. Nakon što se 'obračunao' s Bukowskim, na red je došao i Bog, onaj kako ga se uobičajeno shvaća u kršćanstvu.
If God controls the land and disease,
keeps a watchful eye on me,
If he's really so damn mighty,
my problem is I can't see,
well who would wanna be?
Who would wanna be such a control freak?
Tu postaje jasno da je ovo pjesma o propitivanju, pjesma o razbijanju mitova, pjesma u kojoj je slavni pisac poslužio kao okidač i opravdanje da se progovori o većim temama. Stvar postaje posebno zanimljiva ako znamo kako je Bukowski doživljavao Boga: "Za one koji vjeruju, većina važnih pitanja je riješena, međutim za nas koji nismo prihvatili Bog-formulu, dosta stvari ostaje otvoreno. Mi se prilagođavamo novim uvjetima i otkrićima. Ja sam svoj vlastiti Bog. Tu smo da zaboravimo učenje crkve, države i našeg obrazovnog sustava. Tu smo da pijemo pivo…"
U tom se ključu ovo može čitati i kao posveta individualnosti – ne vjerujem Bukowskom kada kaže da ne vjeruje u Boga iako ga rado čitam i priznajem da je dobar pisac, a uz to ni sam ne vjerujem u Boga!
I zaista, nema boljeg zaključka od onoga kojega smo sami donijeli i nema bolje spoznaje od one za koju smo se krvnički pomučili. Iz ove pjesme možemo naučiti da ni u što ne treba slijepo vjerovati i da je o svemu, baš o svemu, potrebno postavljati pitanja. Možda je najljepše od svega to što je Brock u ovoj pjesmi to pokazao grubo i izravno, vrlo slično onome kako je u svojim pričama, romanima i pjesmama često činio Bukowski. Silovito i moćno. Bez zadrške. Onako kako to svakodnevno čini Bog.
Andrija Škare
