O važnosti prijateljstva nije potrebno pisati eseje. Tu je svakome sve jasno, ili bi barem trebalo biti. I djeca u vrtiću se trude ostvariti značajnije odnose sa vršnjacima, osjećaju da je to sastavni dio života, imaju potrebu za bliskošću, prihvaćanjem i razumijevanjem.
Nema tužnije stvari od pucanja prijateljstva jer to nije samo ono "malo smo se udaljili" kako se ponekad nastoji objasniti u slabašnom pokušaju da se umiri savjest ili izgovaranjem eufemizma izvrši utjecaj na stvarnost. Kad se prijatelji rastaju (zahvalimo Jasminu Stavrosu što je ovu sintagmu teško izgovoriti bez ruku u zraku i suze u oku), svijet postaje mrvicu tužnije mjesto, svaki od njih gubi mnogo više nego što je uopće sposoban zamisliti. Ne odvaja se samo od drugog čovjeka s kojim je u jednom periodu života često razgovarao, družio se i razumio - odvaja se i od sebe samoga, od svega što je u drugu osobu upisao i od nje primio, od onoga što je postalo nemoguće razdvojiti.
O prijateljstvu i razvrgnutom prijateljstvu napisane su brojne knjige i snimljeni bezbrojni filmovi, a da sada krenemo nabrajati sve pop pjesme na ovu temu ne bismo stali do Božića - i to Božića 2018. Od gomile dobrih, dragih i dirljivih pjesama o prijateljstvu mene u posljednje vrijeme nekako najviše dotiče 'Six Mile Water' benda Therapy?, punk rock heroja iz Sjeverne Irske koji su svojim žestokim i tečnim gitarskim melodijama, frenetičnom energijom i himnama gubitništvu obilježili moju mladost, odredili mi karakter i izvršili nezanemariv utjecaj na moj sustav vrijednosti.
Ova je pjesma daleko od tipičnog Therapy? zvuka. U njoj su na početku samo gitara, violina i proganjajuće pjevanje Andyja Cairnsa. Ugođaj je mračan i uznemirujući, želi vas uljuljkati u monotoniju, ali osjećate da je to zamka, a kasnije u pjesmi kada se uključe i ostali instrumenti i kada razdirući bubanj počne davati ritam tuzi ionako će biti prekasno, već ćete se odavno raspasti.
Prva strofa pjesme je sjajna, ekonomičnim i efektnim stilom Cairns opisuje svoje propalo prijateljstvo (s drugim članom benda, ali to je manje važno) te istovremeno naznačuje svoju vlastitu propast.
You and me used to be like brothers
On the nights we got drunk to each other
You know me, I used to have some wit
It ended up in a shit-filled sandpit
Tu je važno baš sve, baš svaki stih je moćan i značajan. I činjenica da su nekada bili kao braća, i zajednička opijanja, a i ovaj diskretni žal za bistrijom verzijom sebe samoga iz prošlih vremena. Na izraz 'You know me' nije stavljen naglasak, ali upravo je time naglašen. To je vrlo snažna aluzija na uzimanje prijateljstva zdravo za gotovo, na nedovoljno cijenjenje činjenice da nas netko dobro poznaje.
U nastavku pjesme Andy Cairns prepričava nepodopštine (eto još jednog eufemizma) koje su on i njegov prijatelj radili, priča o drogiranjima i halucinacijama, te svaljuje krivicu na sebe: ispričava se jer nije spreman za smirivanje. Sada nam je potpuno jasno da je to prijateljstvo bilo nešto posebno, kao i to da je ono zauvijek gotovo.
I onda, niotkuda, u pjesmu elegantno ušeta Charles Bukowski i gorčinu je sada skoro moguće okusiti.
Bukowski day, i'm gonna miss it
We get together each month for a day
All the memories I have are
Decked out in presbyterian Gray
Iako su neki pisci, a Bukowski svakako jest među njima, prilično precizni i iscrpni u opisivanju svoje svakodnevnice, možemo samo nagađati što je 'dan Bukowskog' značio za Andyja i njegovog prijatelja, ali s priličnom sigurnošću možemo reći da je uključivao puno alkohola, vjerojatno nešto droge i žena. Ili barem pijano romantičnih razgovora o ženama.
Ova kovanica je namjerno upotrijebljena, njome se govori mnogo više nego pukim iznošenjem pijančevanja i drugih nepriličnih druženja. Ona nam prenosi čitav jedan svijet, atmosferu i način života. Možda na prvu nije očito, ali ona je stavljena i u fini kontrapunkt sa činjenicom da je Bukowski uglavnom bio osamljenik koji nije imao (pravih) prijatelja ili barem o njima nije pisao pa tako zajednički 'dan Bukowskog' još više dobiva na važnosti.
Dodatni sloj značenja ovog stiha otkrit će se kasnije u pjesmi. Prijatelji više ne razgovaraju jedan s drugim, ostale su samo lijepe uspomene, a Andy Cairns (prije upravo nevjerojatno zadivljujućeg gitarskog sola) kao mantru ponavlja "I'm sorry, I'm sorry" i odjednom kockice sjedaju na svoje mjesto. Jasno nam je da je pred njim još mnogo 'dana Bukowskog', dana u kojima će se limenke piva činiti kao jedini izlaz, a tuga i očaj bit će toliko stvarne da će ih se moći dodirnuti. Jedino što bi takvu nepodnošljivu situaciju moglo barem malko ublažiti je prijatelj kojega sada više nema, a koji je njegovom krivicom ostao u prošlosti.
Poznat je citat svetog Augustina koji kaže da prijateljstvo koje je prestalo postojati nikada i nije postojalo, ali meni se s time teško složiti. Skloniji sam ovoj priči koju su ispjevali Therapy?, priči koja opominje i upozorava, koja podsjeća da prijateljstvo zaista jest visoko na listi životnih prioriteta i da na baš svakoga od nas iza ugla vreba sjena Bukowskog, spremna da nas usiše u svoje opake i čemerne rutine. Jedino nam prijatelji mogu pomoći da je odagnamo, a istovremeno mi njima pomažemo s njihovim demonima i strahovima. U tome i jest sva ljepota.
