Nije toliko rijetko ni nevjerojatno da vam se baš jako svidi pjesma benda koji inače ne možete podnijeti ili da vam određena scena u inače groznom filmu nekako posebno sjedne, da je doživite do kraja, punim bićem. Takve stvari samo dokazuju da ukus nije apsolutna kategorija i da na njega utječe štošta, od kritičkog aparata pojedinca i njegovih estetskih kriterija pa sve do vremenskih i atmosferskih prilika toga dana.
Moj se ukus mrvicu spotaknuo na pjesmi 'Anyone Else but You' američkog benda The Moldy Peaches čiju su okosnicu činili iritantno infantilna Kimya Dawson i Adam Green, momak koji je toliko dobro izigravao čudaka da je to na koncu i postao. Njihove pjesme su mi inače najčešće dizale živce, možda baš zato što su mi se po svemu trebale svidjeti, ali to im nikako nije polazilo za rukom.
Sadržavale su sve elemente koje u glazbi inače volim, ali sa svakim od njih je nešto pošlo krivo: lijepu melodiju bi učinili previše jednostavnom i nekako je poglupili, tekstovi su im bili bistri, ali su se nekako previše trudili da se u njima vidi da su oni pametni njujorčani koji su pročitali mnogo knjiga, a generalni dojam kuštravosti i lo-fi senzibilitet, koji su mi inače jako dragi, kod njih nekako nisu izgledali prirodno; djelovali su mi u velikom broju slučajeva kao netko tko uporno priča viceve, ali nitko se ne smije.
To je bila samo moja percepcija, dakako, mnogim su ljudima te njihove pjesme bile drage i oh tako slatke, a ja sam svoje stavove zapečatio kada se njihova glazba pojavila na soundtracku za film Juno koji boluje od istih boljki kao i njihova glazba, silno se, previše, trudi biti simpatičan i dopadljiv.
Unatoč tome što mi oni kao bend nisu prvi izbor i unatoč tome što taj film smatram jeftinim i nategnutim, njihova pjesma, koja se vremenom počela poistovjećivati s Junom jer u filmu ima zaista važno mjesto, za mene predstavlja jedan od vrhunaca pisanja o ljubavi, ma koliko to pretenciozno zvučalo.
U pjesmi se izmjenjuju strofa koju pjeva Kimya sa strofom koju pjeva Adam, a osjeti se da je svatko od njih i pisao svoj tekst koji se čita kao jedna od najljepših ljubavnih pjesama uopće. Tekst počinje možda mrvicu tromo i teturavo, kao da nevoljko svoju ljubav daje u široki svijet, ali uskoro se počinju pojavljivati divne sličice, proživljene i nepretenciozne metafore i duhovite opaske koje sjajno prenose taj divan osjećaj lijepo istaknut u naslovu i refrenu – kada ste u svoga partnera toliko zaljubljeni da vam nije jasno kako itko drugi na svijetu može voljeti ikoga drugog.
Meni su posebno dirljiva dva mjesta: prvo u kojemu Kimya istovremeno citira R.E.M. i njihovu pjesmu 'Bad Day' i pokušava objektivno sagledati sebe i svog partnera:
Here is the church and here is the steeple
We sure are cute for two ugly people
Kao i drugo s referencom na video-igre koju bi trebao znati cijeniti svatko tko je barem jednom čuo kao krcka joystick Playstationa zato što je u pokret uloženo previše žustrine:
Up, up, down, down, left, right, left, right, B A start
Just because we use cheats doesn't mean we're not smart
No, povod za ovaj tekst nisu ni uspjesi u virtualnom smicanju neprijatelja, niti zgodno odavanje počasti najvećem college rock bendu svih vremena, već jedna fina i nenametljiva, ali zato brižno promišljena književna referenca. Pjesma se već odmota skoro do kraja kada Adam ležerno ispali prostodušni stih od kojega mi srce svaki put mrvicu brže zakuca.
Don Quixote was a steel driving man
My name is Adam, I'm your biggest fan
O Don Quijoteu se zna sve. Legendarni vitez i njegove avanture već su postale opće mjesto, i to ne samo u svijetu književnosti. Njegova ustrajnost, upornost i volja da bez obzira na sve slijedi vlastite ideale dobili su čak i pridjev, i bilo bi ga tako lako strpati u ladicu davno apsolviranih junaka i djela da se svako toliko ne pojavi neki moment koji nas podsjeti da se od klasike još uvijek itekako može ponešto naučiti. Zato, valjda, i jesu klasici.
Ovdje je Adam uz njega prilijepio odrednicu steel driving man, a to su ljudi koji su bušili rupe u planinama kako bi napravili tunele kroz koje će jednom proći željeznička pruga, čekićima su u živu stijenu ubadali kolce kako bi napravili rupe za eksploziv. Drugim riječima, nisu se baš bavili najlakšim poslom na svijetu. Morali su biti uporni i ustrajni, morali su pred sobom jasno vidjeti cilj. Morali su biti kao Don Quijote.
Ovim jednim kratkim stihom Adam Green jasno i nedvosmisleno poručuje da je borba za vlastite ideale težak posao. Borba s vjetrenjačama nije samo donkihotovski posao, ona je i Sizifov posao, posao u kojem bude i krvi, znoja i suza, ali borba za ideale nije uredski posao s monitorom od 32 inča, anatomskim stolcem i klima uređajem. Borba za ideale je prljava, oštra i bespoštedna. I, ono najgore, nema joj kraja. Nekad joj se ne nazire smisao, često ne pokazuje rezultate, ali i svaka mala pobjeda u nekoj naizgled sitnoj i minornoj bitci daje poticaj za nastavak rata jer cilj je svet, ma koliko udaljen i nedostižan bio.
Od ljubavi nema većeg ideala. Ili ga barem ne bi trebalo biti. To dobro znaju i Kimya i Adam koji poruku prenose tim svojim šarmantnim ispadanjima iz tonaliteta, estetikom dječje brojalice, ozbiljnim problemima s pjevanjem i glasovima koji ne samo da su često na rubu puknuća, već katkad i preko tog ruba veselo i nemarno pređu, kao da nije riječ o pop pjesmi, već o karaoke nastupu pred zoru, kada više nitko ne sluša.
Sve ono što je u ostalim pjesmama problematično, ovdje funkcionira upravo savršeno. Sve je ovdje upravo onako kako treba biti, svemir je, na trenutak, odlučio biti jako sklon ovim spaljenim glazbenicima i kockice su im se posložile na najbolji mogući način. Krila vjetrenjače umirila su se, barem na trenutak.
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea. Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj. Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu
