Dr. Ostojić: Slamnig i ubojstvo ciglama

PITANJE

Doktore!

Moje ime je Branka. Voljela bih podijeliti s vama jedan osjećaj tenzije koji je čest u današnjem društvu i koji je predivno oslikan u pjesmi jednog klasičnog hrvatskog autora, Ivana Slamniga. Pjesma se zove Ubili su ga ciglama i to je jedna nevjerojatno hrabra poema koja udara u samu srž tadašnjeg državnog sustava (ni ime mu neću reći!) koji je naše poštene ljude slao u Sibir, na Goli otok i u Južnu Ameriku.

Malo je poznato da se naš prvi Predsjednik u svom poznatom monologu o žutim, crvenim i zelenim vragovima poslužio referencom na stihove o ubojicama iz Slamnigove pjesme: 'Jedan žuti, i brkati: jedan crveni, crknuti, / jedan zelen, i rogat ko jelen' (ili ko vrag!). Predsjednik je bio kulturan čovjek i služio se poetskim aluzijama, a njemu su se zbog tog govora smijali! Doktore, i Predsjednik je također bio doktor.

U pjesmi se inače radi o ispovijedi šokiranog čovjeka. Njegov jezik je posut zarezima, rascjepkan, baš kako su to onomad od našeg Jezika i htjeli napraviti. On svjedoči tome kako ubijaju nesretnika crvenim (sic!) ciglama. Ta pjesma je po meni najčuvenija alegorija komunizma, bok uz bok Životinjskoj farmi. Pjesma unosi jedan nacionalno - egzistencijalni nemir i posebno je aktualna u današnje vrijeme kad se događaju tolike nevolje u državi. Kakvo je to nasilje vani? Gdje je novac umirovljenika? Gdje su nestali pravi pjesnici? Sve je puno lažnih pjesnika, a sve mi se čini, doktore, da su pravi pjesnici pod zidom, pod zidom, pod zidom...

Od vas, doktore, želim lijek za ovo tužno stanje. Kako da čovjek nastavi dalje? Kako da se prijeđe preko čemernog sužnja koji ova pjesma tovari na leđa čitateljima? Utješite jadnu, staru ženu, doktore.

ODGOVOR

Poštovana gospođo Branka!

Moram priznati da je poezija općenito uvijek unosila nemir u naše znanstvene krugove. Svojim slobodnim izrazom i otvorenošću poezija je često priječila mogućnost bilo kakve znanstveno utvrđene i statistički potvrđene spoznaje o istoj. Ali znanost se ne boji nepoznatog terena! Znanost hrabro stupa na isti.

U predivnoj pjesmi Ivana Slamniga opažamo posljedicu takve slobode. Dakle, tko tu koga ubija? Nije precizirano tko je ubojica (od vas citirani stihovi, nažalost, ne označuju direktno ubojice). Nije precizirano tko je ubijen. Precizirano je tek da se radi o crvenim ciglama kao sredstvu ubojstva. Jasno, postoji sasvim otvorena mogućnost da se stoga radi o komunistima. Naravno, u našoj interpretaciji zbilje postoji mogućnost da su igrači Manchester Uniteda također komunisti (nose crvene dresove i 'ujedinjeni' su, a znamo gdje su bili sloga i jedinstvo!). Na žalost, čovjeku je u interpretaciji zbilje i poezije zaista dana prevelika sloboda pa je stoga pojedine pripadnike zajednice sram birati (od tuda i egzistencijalistički nemir), a oni neskloni sramu u svom slobodnom 'letu' često dođu do svakojakih zaključaka. Stoga je tu znanost da čovjeku pojasni istinu i smanji tu inače precijenjenu slobodu!

Poštovana gospođo, ono što vam mogu reći o ovoj pjesmi je da je znanost utvrdila da je priličnije da je ubijena kakva životinjica: izvukao se samo 'repić', bio je 'pitom', spominju se navedeni žuti, zeleni i crveni u sjeni zida (kukci možda?) Nisam siguran koja je poanta alegorije u kojoj je hrvatski domobran ujedno i kukac (je li stoga i Gregor Samsa hrvatski domobran?). To prepuštam vama na zadaću da istražite.

Ono što vam ja mogu pružiti je mogući odgovor na vaša veoma teška pitanja. Od aktualnih pjesnika za koje se raspitujete, u zadnje vrijeme sam čitao tek pjesme u kojima se spominju nekakve mačke, ni riječi o našoj državi ili ustavu. Jedini validni odgovor koji stoga mogu dati na vaša fatalna pitanja i koji vas možda može umiriti je Slamnigov izraz iz te iste pjesme: uzi, duzi.

Dr. Ostojić