Dr. Ostojić: patuljasti realizam

PITANJE

Dragi doktore!

Zovem se Ranko i magijski realizam mi je uništio život. Kao znanstvenik, sigurno dijelite sa mnom zazor prema magiji i mađijanju. Meni se, pak, magija gadi kao čovjeku i kao patuljku!

Da, moram spomenuti da sam patuljak, iako nemam problema s vlastitom visinom. Kako često kažem, ne postoji problem koji se ne može riješiti pomoću malenih, rasklopivih ljestvi! Dapače, kad vidim svoje visoke sugrađane kako glavinjaju po svijetu ne znajući što da rade sa svoja dva metra sala i dlaka, onda mi bude i drago što sam patuljak. Realnost mi i nije bila problem sve dok se u njoj nije pojavila latinoamerička banda pisaca.

I inače, čim mi netko spomene visoku kulturu, mašim se za svoj revolverčić. Nitko od tih visokih umova nije se udostojao svrnuti pogled s neba i pogledati ispod sebe te probati razumjeti probleme niskih ljudi. Ako su se niski likovi i pojavili u knjigama, to su uvijek bili neki degenerici. Grass je ubacio onog malog debila, Lynch je u svoju seriju stavio nekakve patuljke da plešu demonske plesove... primjera ima mali milijun!

Ipak, najveće zlo u moj život je unio Llosa sa svojim romanom Teta Julija i piskaralo. Glavni lik je nekakav balavac koji piše nadobudne priče i koji se zapalio za svoju tridesetogodišnju rođakinju. Pratimo i sporednog lika, patuljka Pedra Camacha, koji piše uspješne radio drame i koji je posvetio život umjetnosti. Iako je očito tko je tu budalaš, a tko je gospodin čovjek, pripovjedač iz svoje dvometarske perspektive prikazuje ovog balavca kao normalnog lika, a Pedra kao magijsku karikaturu koji piše patuljasto smeće od drama.

Problem koji imam je osjećaj da svaki čovjek iznad metar pedeset gleda svijet kao Llosa. Ja znam da realnost nije magijska, ali znaju li to ovi visoki tutleki? To me užasno muči i, iako nisam ponosan na to, počeo sam se buditi po noći, šetati po gradu i plašiti ljude. Iako to potvrđuje ideju o patuljcima kao demonima, ja se osjećam malo lakše. Kako da se riješim ovih pobuda? Kako da se borim protiv magijskog realizma?

Ranko

ODGOVOR

Poštovani Ranko!

Uistinu, literoterapija zaista zazire od magije, ne samo zato što je neznanstvena, nego i zato što magija donosi liječnicima mnoštvo posla. Nemoguće je nabrojati sve ljude koje je povrijedilo čitanje Harryja Pottera, a o magijskom realizmu bolje da ne govorimo! Nije slučajnost što je Llosa nedavno nagrađen Nobelovom nagradom. Naime, iako je široko rašireno vjerovanje da se Nobelova nagrada za književnost daje izuzetno kvalitetnim autorima, prava istina je da se Nobelovom nagradom označuju naročito opasni autori. Kao što je Nobel učinio štetu izumom dinamita, tako i čitanje nobelovske književnosti ima dinamitan, razoran utjecaj na čitatelje. Llosa, predstavnik epidemijskog pokreta magijskog realizma, s pravom je nagrađen u toj kategoriji.

Drago mi je i što ste se upravo vi kao patuljak javili s problemom ove zanemarivane skupine. Istina je da književnost, napose realizam, uvelike privilegira visinu nauštrb problema niže provenijencije: tako govorimo o visokoj kulturi, o visokom realizmu, radnju vode visoki likovi koji se kreću u visokom društvu, a u centru realističkih romana su visoka očekivanja koja dovode do niskog pada. Književnost je oduvijek gurala patuljke pod tepih, i baš na to se nadovezuje Llosin roman.

Llosin lik Pedra Camaća se upravo bavi pisanjem realizma i njegovo narativno i osobno klizanje u ludilo odvija se paralelno s usponom glavnog lika, mladog novinara Maria. Patuljasti i mladi realizam su u nekom neobičnom odnosu gdje patuljasti Pedro čini presudan utjecaj na mladog Maria prije vlastite propasti. Ako to čitamo kao Llosinu autobiografiju, možemo vidjeti kako Llosa vidi patuljka kao vlastitog prethodnika i kako se trudi kopirati stil patuljka, posebno u dijelovima gdje prepričava Pedrove drame. Umjesto promatranja Llose kao predstavnika 'magijskog realizma', možete pokušati vidjeti ovaj roman kao pokušaj uspostavljanja 'patuljastog realizma'. Tako ćete se riješiti svoje llosofobije: probajte čitati te romane zamišljajući pripovjedače ne kao visoke tupane, nego kao patuljke. Probajte vidjeti jesu li Llosini romani pisani iz, kako se to ružno kaže, 'žablje perspektive'. Možda je upravo Llosin patuljasti pripovjedač premalen da bismo ga samo tako primijetili? I možda upravo u Llosi leži rješenje vašeg problema sa samim Llosom? To ne bi bilo čudno jer književnost, kao i otrov, može biti i smrtonosna, i ljekovita (ali samo u malim količinama!).

Dr. Ostojić