Četvrtak
09.04.2020.

Zvijer navike




Extra_large_pexels-photo-3962290
A+ A-


To: Olja Savičević Ivančević
Subject: Zvijer navike

Draga Olja,

Dok ti ovo pišem subota je, rano prijepodne, nisam bila na pijaci jer više ne radi, umjesto toga kalkuliram koji je najzgodniji trenutak za odlazak u Kaufland, kako ne bih predugo čekala red pred dućanom koji se zna protezati i nekoliko desetaka metara. Držim da moram naglasiti u kojem trenutku ti se obraćam, sve se tako brzo mijenja, od atmosfere u društvu i ljudi koji zapravo izuzetno brzo usvajaju nove navike, ali u suštini ostaju isti. Pretpostavljam ne puno drugačiji od vremena crne kuge.

Jučer smo proslavili i jedan četrnaesti rođendan u karanteni s čvrstim obećanjem da će pravi tulum tek uslijediti, što prije, nadajmo se u lipnju. A lipanj je, znaš i sama, kad imaš četrnaest, bliži vječnosti i teško je prihvatiti takvo obećanje kao zadovoljavajuće, no što je tu je, svi se učimo novim okolnostima. A to što se učimo, ne znači nužno da ćemo se nečemu i naučiti. Tome u prilog svjedoče pojedine male epifanije koje želim podijeliti s tobom i zamoliti te, da mi iz tvoje otočke izolacije kažeš što misliš o tome, pretjerujem li, kao što ponekad znam.

Htjela sam ti prepričati, baš vezano uz Kaufland (fizički društveni život sveo se ipak na odlaske u supermarkete, o posljedicama toga tek ćemo čitati u nekim novim distopijskim romanima), jednu scenu od prije nekoliko dana za koju mi se čini da opisuje ljudska bića ili barem najveći broj onih koji spadaju u prosjek nemislećih ali poslušnih jedinki. Stojimo tako u redu moja kćer i ja, čekamo da određen broj ljudi izađe iz dućana kako bismo ušle unutra i obavile kupovinu. Ispred pokretnih vrata stoji zaštitar Sokol Marića. Ovih dana štiti nas od virusa, ispred Kauflanda u Dugom Selu, opak i nepopustljiv s oružjem na opasaču i kao kakav desperados još i s cigaretom u ustima. Kunem ti se. Masku je spustio ispod brade, škilji zbog dima, pućka duhan i šeta se gore dolje. U jednom trenutku odluči ući u prostor dućana, valjda kako bi provjerio kakva je situacija i može li pustiti iduće kupce. Prije nego što će to učiniti, napola dogorjelu cigaretu spušta na beton pred ulazom, pun zalijepljenih skorenih žvakaćih guma, pljuvački, pepela i vjerojatno žive, puzajuće korone. Kćer i ja se gledamo u čudu, vrtimo glavama, ali hajde ti interveniraj i urazumi nekoga tko za pojasom nosi pištolj i čuva nas od svjetske pandemije. Za koji trenutak sokol se vraća, podiže onaj tinjajući opušak s poda, stavlja ga u usta i valjda poliže svu koronu koja postoji da bi nam drugom rukom sugerirao kako možemo ući. Hrapavim glasom upozori nas da dezinficiramo ruke i stavimo rukavice, znaš one za povrće. Kao u nekom bizarnom snu ulazimo unutra, trljamo ruke dezinfekcijskom tekućinom pa na njih navlačimo rukavice – mama, zašto dezinficiramo ruke, ako moramo još staviti i rukavice – nemam pojma – samo ih stavi – ja nikako ne mogu rastvoriti slijepljeni najlon, postajem sve nervoznija jer očito nešto radim krivo, dok me kroz mutno staklo ispod oka gleda naoružan tip.

Draga moja, hoće li zvučati banalno i patetično ako ti u ovom trenutku kažem, eto ti, to su ti ljudi. Uz moju slobodnu procjenu da postoji jedan manji dio koji promišljeno i ozbiljno shvaća promišljene i ozbiljne upute stručnjaka, zatim na drugom kraju spektra postoji opet jedan isto manji dio koji se i dalje okuplja po kafićima i banči u skupinama te vješanje hrvatske zastave na kuće pretpostavlja pranju ruku, u sredini i u većini nalaze se ovakvi. Mnogi koje viđam s maskama ležerno spuštenim ispod brade, s maskama dok voze automobil u kojem sjede sami, s rukavicama dok voze automobil, a usput otvaraju pakiranje cigareta i stavljaju jednu za drugom u usta ne mareći godinama za respiratorne bolesti, navlače kvasac u blokovima, to je u zadnjem tjednu bio pop up hit, i konstantno te zovu ili šalju najmračnije prognoze. Ima nešto u ljudima, neki zloguki gen kojeg generacijama na životu održava samo ta želja da drugima prenosi loše vijesti; neće to do kraja iduće godine, nema cjepiva još godinu i pol, morat ćemo ovako zauvijek živjeti, nema vraćanja na staro, a ne, od ove krize se nećemo oporaviti, ovo je Treći svjetski rat.

To su oni isti koji sad po novom i sve namirnice špricaju dezinficijensima, maltretiraju manje opsesivno kompulzivne ukućane s popisom dozvoljenih radnji, šalju u grupe poruke predstojeće kataklizme, pale se na katastrofične prognoze iako su, kao, pogođeni njima. U kombinaciji s medijima koji manipuliraju ljudskim strahom i nesrećom na način da formuliraju bombastične naslove "Dolazi li najesen novi val?", "Širi li se novi virus zrakom, a ne kako smo mislili?", "Hoće li ovo biti kraj života kakav poznajemo?" sve s upitnicima, a sve u svrhu zarade na klikovima, koristeći se onim najisplativijim, strahom za goli život. U toj atmosferi ljudi će usvojiti bizarne parcijalne navike, često posve beskorisne samo kako bi umirili tu zvijer u sebi, jedinu koja preostaje, koja postaje najglasnija, gladnu zvijer paničnog straha za sebe, ne pitajući se što rade, čemu, kamo idu, tko su i tko žele biti u izvanrednim okolnostima? Ono, Kant za početnike. Vjerojatno se to nisu pitali niti u redovnim, ali sada tek dolaze do izražaja, ona šutljiva većina kojoj se podilazi i kojoj se dižu spomenici, glas naroda, naši običaji i tradicija, naše navike, mahom neprosvijećenog društva, sediranog lošim vijestima, jeftinim novinarstvom, nepostojećim građanskim odgojem.

Priznajem, ima i gorih, ali snaga navike koja oblikuje našu svakodnevicu, i naša svakodnevica koja potom oblikuje naše karaktere i naše vrijednosti, nešto je na što bi trebalo upozoravati ljude gdje god se može. Toliko brzo koliko smo se naviknuli na bežični internet i brzu konekciju, još brže ćemo se naviknuti na naoružane ljude ispred dućana, na poglede uperene u pod, na zadržavanje daha jer možda se virus prenosi zrakom. I dok za virus to još ne možemo znati, za strah koji nas oblikuje, to je posve izvjesno.

Zato bih voljela da mi napišeš svoja razmišljanja o tome i da mi javiš kako nisi zapostavila dobre navike. Ja, primjerice, prijateljima šaljem samo duhovite dosjetke vezane uz ovo stanje, pokušavam biti blaga i još neposrednija nego inače. Prije svakog Skype sastanka ili kave nešto uradim s kosom, malo se našminkam, stavim parfem, odaberem neki lijep kutak za razgovor, mislim si, to je najmanje što mogu dati sebi ili nekome. A kad si me već u mejlu pitala što s tom kosom, zaista već je postalo problematično, kao što mi je poslala jedna druga prijateljica, čini mi se da će, kad ovo završi, teže biti naručiti se kod frizera nego na magnetsku. Eto, o tome mislim.

Piši mi, čekam tvoje riječi i tvoje navike koje ću usvojiti.

Nedistancirano,
Tvoja I.

 

To: Ivana Bodrožić
Subject: Zvijer navike

Draga moja Ivana,

Dok ovo čitam, a i inače kad se čujem s nekim s kopna ili prelistam vijesti, osjećam se kao dezerter iz stvarnosti. Nije da do mene ne dopiru tenzije i ludila, užasi, ali nije toliko direktno, neusporedivo je, barem zasad. Zapravo, ovdje je izolacija takva da je pas, u nedostatku ičeg i ikog primjerenijeg, usvojio naviku lajanja na barke koje prođu jednom ili dvaput dnevno uvalom ispod kuće. Kao i ti, čitam, gledam i slušam ljude, kao i ti, razmišljam kako se lako ponavljaju isti obrasci, kako svijet u tren pošandrca i pozvjerinji, a mnogi čim osjete nesigurnost, panično trče u krivom smjeru tražeći, ne prijatelja i podršku, nego neprijatelja. Već se ponavljam, smiješno, ali ovdje su moji jedini neprijatelji biljke koje se oprašuju, zbog čega tjednima plačem i kišem, što mi nije lako, jer prirodu ludo volim i ne mogu nikako shvatiti kako je moguće da mi ta ljubav toliko škodi. Ako je moja loša navika da puštam da me ranjava cvijeće, tu sam nemoćna i s njom ću nastaviti.

Navikla sam se pomalo i na međustanje u kojem ne znamo imamo li budućnosti osim ove beskrajne nedjelje bez izleta, radne nedjelje za nas što ipak imamo ovu problematičnu sreću da radimo od kuće, ali ne mogu se i ne želim naviknuti na povratak u ratnu psihozu: djetinjastu militarističku terminologiju, popise nepoćudnih kliconoša, pokliče novinskih naslova i kolumne ljubitelja rata, slavljenje vođa, prokazivanje neposlušnih, nacionalni kič. Taj borbeni entuzijazam, bitka protiv zajedničkog neprijatelja očigledno ima jednu manu – neprijatelj je nevidljiv. Zato mu pod hitno treba dati neko obličje, ljudsko, da bi nad njim mogli isprobati svoj imunitet krda ili čopora. Samo čekam da na nekom portalu pročitam natpis: "Nije ovaj virus korone ni tako loš, spasit će svijet od starih i bolesnih, sirotinje i migranata!"

Eto, to ti mene nervira i brine, a katkad i straši više od pandemije i potresa i egzistencijalne neizvjesnosti, te kronične navade, skoro pa narodni običaji, zarazne gluposti koje cjepivo ne liječi i koje će nam ostati i kad ovo prođe.

Inače su moje navike uglavnom ostale baš kakve su i bile: ne gomilam brašno, a tek ovo s kvascem uopće nisam u stanju shvatiti, ali možeš se kladit da i dalje, kad god ga vidim, kupim avokado, to ozloglašeno hipstersko povrće – kad nestane avokada, borovnica i fine čokolade, prelazim na nešto prostodušnije, recimo kisele krastavce, a ako nestanu i oni valjda ćemo kuhat koru stabala. Ako su preživjeli moji preci i ja ću nekako, ali do tad ću, bome, po starom.

Ne dezinficiram namirnice, taman posla, čupam, sadim, pečem, pišem, mislim o Piramu i Tizbi i onoj njihovoj komunikacijskoj rupi koja je bila proto-Skype, povremeno šizim, i meni kosa raste, pretvaram se u polako u ženskog Grizlija Adamsa, berem indijanske smokve i lumpare, odjeću i posteljinu zračim na buri i suncu, maltretiram djecu da se, je li, drže navika: da uče, crtaju, čitaju, redovito peru zube, pomognu u vrtu, otimam im tablet (ne pretjerano uspješno); imam rozi bicikl s košarom s kojim legalno garim unutar granica općine, ponekad se nađem s prijateljicom na napuštenom naplovu navrh šume, pa u tom zbiljski distopijskom pejzažu na sigurnoj udaljenosti popijemo kavu iz termosica i razmijenimo dobra: knjige i ljekovite trave; a imam na raspolaganju i svu tu divnu podcijenjenu umjetnost bez koje bismo živi krepali, uzimam ono što me vraća u blizinu sebe i u blizinu potrebne ljudskosti.  Iskreno, Ivana, ne bih nikad ni na tren pretpostavila ovaj svijet socijalne i fizičke distance u kojem se čovjek može slobodno najesti luka, životu u kojem su ljudi slobodno razmjenjivali dobre bakterije, pa čak i viruse, u dugim dugim poljupcima. Nadam se da će nam povratak takvog svijeta koji smo donedavno imali, samo mudrijeg i boljeg, postati prioritet. Živjeti bez dodira, u strahu od dodira, vrsta je sljepoće.

Lako se naviknuti na štošta, možda bismo se s vremenom navikle da ne možemo zagrliti drage ljude? Jednom sam upoznala simpatičnog i toplog čovjeka koji mi je ispričao da ga je rođena majka prvi put poljubila prije nego što će umrijeti. Bila je to jedna od najčudnijih priča koje sam čula. Mamu i sestru nisam vidjela tjednima, nepojmljiva mi je mogućnost da ih, da se vidimo uživo, što nećemo tako skoro, ne bih smjela zagrliti.
Mislim se, možda i nije sasvim loše što smo i ti i ja ovako daleko. Zamisli da smo u istom gradu i sretnemo se pred dućanom ili pred poštom i da stojimo dva metra jedna od druge. Pa daj reci, o čemu ljudi mogu razgovarati na udaljenosti od dva metra? I što onda – ne bih ti ni ruku u rukavici smjela pružiti? Bi li nas, ako priđemo bliže, ucmekao onaj "tvoj" zaštitar ili pogodio inficiranim čikom?

Ivana, a propos toga, evo prijedlog, uspostavit ćemo novu-staru naviku: jednom, uskoro, kad budeš dolazila kod mene onom ulicom uz Ribnjak i kasnije kad te budem pratila na vlak – šetnja samo šotobraco, čvrsto rukom pod ruku, kao hobotnice, kao dvije još mlade, ali iskusne prijateljice koje su prošle Bunu i Bunicu, rat i koronu. Samo da nam ne padne koji potreseni dimnjak na glavu. A bilo bi sjajno da u međuvremenu maknete, molim vas, onog gradonačelnika muljatora. Ne bi li to bio dobar i logičan početak sasvim nove era, ere bez virusa, parazita?!

Čekam te, u futuru drugom egzaktnom, s ljubavlju i nadom,
Tvoja O.

P.S. Ovo pismo dovršavam u utorak ujutro, dan je sunčan, pravi proljetni, na moru bonaca, slika koja je u stanju zavarati, na tren.

 

 

 

POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.