Živile sise!

To: Olja Savičević Ivančević
Subject: Živile sise!

Draga Olja,

dok curi još jedna subota, dok se za nama zatvara još jedan radni tjedan, dok se osvrćem na ključne događaje proteklih dana i biram među njima one koje sam osjetila u želucu, bilo da su se dogodili, što se popularno kaže, u moja četiri zida ili one u takozvanoj javnoj sferi, pokušavam pronaći crvenu nit koja spaja jedne i druge, nit koja plete priču.

Znaš i sama koliko je ta priča bitna, bolje rečeno presudna, ona daje smisao bez ikakve logike nabacanim događajima u vremenu, pokazuje nam gdje živimo i kako, kazuje nam što nam je činiti. Kao kad na komadu bijelog papira vidiš nasumično razbacane točkice, a onda ispod njih uočiš sitne brojeve i kad počneš olovkom primjenjivati logiku redoslijeda, dobiješ jasnu sliku. Oprosti ako malo filozofiram (Ivana, ne filozofiraj – kaže često moja mama, što je posebno zabavno kad diplomiraš filozofiju), ali to je možda jer znam da ova naša pisma, pored tebe, povremeno čitaju i drugi ljudi pa se trudim dati bar donekle pametan i poetičan uvod. Pritisak je to i što smo spisateljice pa tko zna što onda ljudi očekuju.

Da slučajno nema njih, već bih ja to drugačije započela, znaš onako, kako to obično ide među nama: "Ej, draga, je l' vidiš ti ovo ludilo zadnjih dana sa sisama?!"

Ne mogu shvatiti više, ma mislim, mogu, ali zaista me fascinira ta općeljudska (posebno muška, a i generalno obiteljska/obiteljaška) pretenzija na ženske sise. I to ne prestaje, nema te evolucije koja bi je malo zauzdala! Ide tehnologija, 3D printeri, kolonije na Marsu, umjetna inteligencija, Siri zbija šale, ali sise – ništa. Ovih dana poklopila su mi se dva opažanja, baš onako male, ali vrijedne epifanije vezane uz sise i moram to podijeliti s tobom, neopisivo me zanima što ti misliš.

Opažanje prvo: nedavno sam čitala sjajnu zbirku priča Maše Kolanović Poštovani kukci i druge jezive priče (Profil, 2019.), znam da si i ti, ali samo da te podsjetim na onu izvrsnu priču Beskraj. Radi se o ženi koja rodi blizance, a zatim se instantno pretvara u mljekomat, uža i šira obitelj je tanka s tekućinama, daju joj savjete kako prozivesti što više mlijeka, ona živi u ritmu između podoja, između ulijevanja u sebe i izdajanja, dok se oko nje kotrljaju plastične boce Jane s porukom. Društvo izražava odobravanje i zadovoljstvo bujanjem njezinih sisa, a mladunci pohlepno vuku. Dok oni rastu, ona kopni. Taj proces se odvija u beskraj, dobro zaliven krivnjom i kad samo skokne do obližnjeg DM-a jer je tvornica mlijeka nakratko nedostupna. Beskraj se prekida tek njezinom odlukom i uvidom do kojeg je tako teško doći da se nikome ništa neće dogoditi ako sise i raspoloživost bar malo zadrži za sebe i usput se počasti limenkom piva.

Sjajna priča, a još bolja poanta. Lijepo raskrinkan i onaj koncept uzvišenog blaženstva dok ti tvrde desni sisavaca do iznemoglosti žvaču bradavicu (o dojenju nitko ne priča iskreno) jer sve što vidiš prije nego se nađeš u ulozi mljekomata jesu fotošopirane fotografije blaženih polugolih žena koje bi se (da im netko izreže bebe sa slike) jednako tako mogle naći u modnim časopisima. Priča Maše Kolanović jedna je od onih koje svijetu nose samo dobro: razbijanje tabua, odličan stil, iskrenost, duhovitost. Reklo bi se, dovoljno za kanon.

A onda ide opažanje drugo. Ne znam jesi li možda čula za stanovitu Busty Heart? Radi se o pedesetosmogodišnjoj gospođi iz Pensilvanije koja ima jedan vrlo specifičan talent i s kojim se već godinama prijavljuje za sudjelovanje u televizijskim emisijama po čitavom svijetu, a koje traže talente različitih vrsta. Format je jednostavan – zabava plitka, četiri člana žirija (plesač, glumac, dvije pjevačice – jedna opuštena, druga konzervativna) i natjecatelji, što raznolikije to bolje, od neotkrivenih pjevača, preko akrobata, ljudi s neobjašnjivim medicinskim stanjima u kojima se šerpe i žlice lijepe na njihova tijela, ekvilibrista, gutača stakla, karate kidova, trbušnih plesača, you name it. Dakle, što neobičnije – to bolje.

Nije da sam strastvena gledateljica showa, ali povremeno pogledam jer je takva zabava među petašima hit, a kako imam jednog, volim onda sjesti s njim pa bar povremeno osigurati vođeno gledanje i dekunstruirati ponižavajuće, često šovinističke ili ružno aludivne komentare članova žirija prema natjecateljima. Tako je bio slučaj i sa spomenutom Busty. Beskrajno (da iskoristim naslov priče kolegice Maše) simpatična gospođa koja, eto, ima ubojite sise. S tim sisama, za razliku od junakinje priče Beskraj ona gniječi limenke piva, prebija bejzbolsku palicu na pola, zdrobi lubenicu od deset kila i na kraju razbije betonsku ciglu. Vesela je, dramaturški izvodi točku, vidi se da uživa u tome što radi, malo jest nelagodno gledati, ali samo zbog količine pretpostavljene boli, no postavlja se pitanje zašto je, pobogu, to toliko skandalozno?

Nakon njezina nastupa jedna je članica žirija htjela povraćati, bidni glumac je pobjegao u publiku, druga je cijukala i okretala očima, a jedino joj se hrabri plesač obratio s relativnim poštovanjem. Naslovi u novinama koji su komentirali njezin nastup glasili su otprilike: "Je li ovo dno svega? Gledatelji zgroženi!" i slično (u kometarima su posebnim gađanjem isticali njezine godine, a to je tek priča za sebe). Pa pitam ja sad tebe, draga moja, možeš li zamisliti da se umjesto gospođe Busty na sceni pojavio neki Rusty s čeličnim prsima i o njih razbijao cigle, lubenice, palice? Bi li mediji pisali o dnu svakog dna, a uštogljene članice žirija htjele povraćati? Ili bi nositelj takvog neobičnog i bezazlenog talenta bio prozvan u najmanju ruku Herculesom, snagatorom, Conanom? Jer to je ono što muškarcima priliči, snažna prsa i razbijačina, ali kad žene nekim svojim dijelom tijela, a pogotovo baš ženskim, konkretno sisama kakve muškarci nemaju, počnu izlaziti iz zadanih okvira, potiču u dobrom dijelu populacije gnijev, sablazan i mučninu.

Jesi li primijetila, kad malo bolje razmisliš o svemu tome, kako cijelo društvo zapravo, od onih najmanjih što samo znaju plakati, pa sve do ovih zrelih i prezrelih polažu pravo na naše sise otkad ih postanu svjesni? Od tetki koje te s posebnim cerekom mjerkaju kad ti zatreba prvi grudnjak, preko profesora tjelesnog koji pred svima komentira da ti treba top, momaka koji se rado uključuju u raspravu o operacijama grudi – kakve-bi-oni-htjeli – pa sve do pedijatra koji je, evo baš meni nakon poroda, kad nisam još imala mlijeka, s neke nebeske visine obznanio da "dojka nije bure". Baš tako je rekao.

Zato, koristim ovu priliku da te upitam kako ti gledaš na sve to, treba li Poštovane kukce u lektiru, ima li Busty pravo razbijati što hoće pa neka joj se smiju kao i svim drugim cirkusantima u emisiji, nitko ne očekuje da budu smrtno ozbiljni, zato su i tamo, ali ne da je ponižavaju jer smatraju da su oni ti koji imaju pravo određivati kako bismo, što, i kome trebale s našim sisama?

Bacam ti, draga moja prijateljice, ne crvenu nit, nego evo baš crvenu krpu uz prijateljski i drugarski povik: Živile sise!

Budi mi dobro i piši mi brzo, jedva čekam tvoj odgovor,
a rado bih i pjesmu na zadanu temu!
Tvoja Ivana

To: Ivana Bodržić
Subject: Živile sise!

Draga Ivana,

odgovoriti na ovo pismo pravi je izazov, skoro pa kao skinuti se u toples na nekoj plaži u rodnom gradu. Ili na Jarunu, nedjeljom. Kakvi su sada zakoni? Bi li nas privela neka patrola za ćudoređe?

Nije mi neobično što ti je Busty prirasla srcu, treba stati na stranu artista, pogotovo artistica, ma kako neobičnim izražajnim sredstvima se služile. Ipak, moram priznati da mi je spektakl sa sisama promakao jer već godinama slabo pratim televizijski program, a ovako, na neviđeno, sa sigurne distance, to što si ispričala zapravo nije ništa drugo nego dobri stari cirkus, samo što je iz šatora i arena prešao na ekran, pa je tako na ekranima njegova šarmanta opskurnost izgubila šarm, vjerojatno zahvaljujući i članovima tih supertalent žirija koji često djeluju kao oni na koje bi trebalo preusmjeriti fokus. Oni su junaci našeg cirkusantskog celebrity doba i baš kao da su izašli iz Mašine knjige Poštovani kukci o kojoj pišeš – iako takve priče unutra nema, to je zapravo taj svijet.

Priča Maše Kolanović Beskraj, koju spominješ, zanimljivo korespondira s jednom drugom pričom, a radi se o Mesu Tanje Mravak iz zbirke Naša žena. I jedna i druga govore o ženskom tijelu kao o namirnici, preciznije o prehrabenoj namirnici, o tijelu do krajnosti podređenom da namiri tuđe primarne potrebe, dvije različite vrste gladi. U jednoj priči tijelo postaje mlijeko, u drugoj meso.

U Tanjinoj priči seksualna proždrljivost mladog mesara ne sadrži ništa erotsko, konzumacija (u seksualnom smislu) ženskog tijela bez ikakvog odnosa prema tom tijelu dogodi se onkraj erotskog, u onom prostoru odbojnosti, gađenja i srama.

Tako se i u priči Beskraj Maše Kolanović jedna u javnosti idealizirana epizoda majčinstva pretvara u pakao, u nešto onkraj ljubavi, također, kada – kako to u stvarnosti vrlo često i biva – ljudsko biće postane "mljekara".
(Ovdje ću na trenutak iskoračiti iz teksta jer moram priznati da mi je dojenje, usprkos nekim tipičnim nelagodama, pa i bolnim trenutcima, bilo ugodno iskustvo, da sam bila oduševljena činjenicom da moje tijelo može proizvesti sve što malom čovjeku treba, te da sam dojeći bila primorana mirovati i tako u glavi riješila neke probleme zapleta i strukture romana koji sam tada pisala. Ali to je bilo s drugim djetetom, nakon što sam prošla školu iscrpljivanja i nerealnih ambicija s prvim i nakon što sam sebi – a to nije bilo jednostavno – osigurala i dobila svu moguću pomoć. Idilično nije bilo, posebno s prvim djetetom, i slažem se da je važno o tome govoriti jer nikakve koristi, samo šteta, od fotošopiranja stvarnosti.)

Opisi porođaja te postporođajnog razdoblja tako su rijetki u književnosti kao da je čitavo čovječanstvo donijela roda. Sve što smo o porođaju u književnim djelima mogle pročitati jest da je neka nesretna žena preminula pri porodu (što je od njene kćeri automatski napravilo književnu protagonistkinju, katkad i književnicu) ili se porodila u polju i presjekla pupčanu vrpcu zahrđalim srpom te ostala živa i zdrava i rodila još sedamnaeset junaka; a o dojenju čitale smo onaj slavni Fortisov opis Slavenki iz Puta po Dalmaciji gdje dotične bacaju sise iza leđa, preko ramena i tako doje nejačad. Te mitske žene zbilja djeluju kao daleke pretkinje nesuđene TV-zvijezde Busty Heart, ali u toj priči sve važno i stvarno izostaje.

A dojenje nije jedini tabu vezan uz grudi. To tabuiziranje i sakrivanje zapravo je ovovjeki trend, nekakav negativ spomenutog seksualnog konzumerizma.

Čitava se povijest umjetnosti zibala na golim grudima, da bi danas na internetu, carstvu pornografije, bile cenzurirane čak i fotografije žena na Facebooku koje doje – ako im se vide bradavice. Nije mi poznato kako prolaze fotografije ilustracija Bogorodice s ogoljenim dojkama? Je li to poruka da je iskrenost dozvoljena samo u umjetnosti, ali ne i u svakodnevnom životu?! Možda je to jedan od razloga zašto je život koji nas okružuje toliko banalan, a svako iskakanje iz tračnica trač.

Što su predstavljale te otkrivene grudi nakon onog perioda kad su prestale simbolizirati plodnost i našle se na slikama starih majstora? One su na tim crtežima uspjele biti i lijepe i erotične, gole i prisutne na način koji ih, kako kažeš, ne seksualizira, izložene na isti način na koji lijep i erotičan može biti zglob ruke ili struk, luk obrve, list na nozi, vrat i potiljak, linija usana ili zamišljen pogled. Ili, u koketnijem slučaju, klempavo uho koje malo proviruje iz kose – vinjeta u koju se zaljubljivao jedan moj znanac, i ako na tren pokušamo ući u njegovu glavu, to uistinu može biti vrlo dirljiv, u određenim okolnostima i uzbudljiv prizor.

Posebno zanimljivima čine mi se brojne slike nastale inspirirane tragičnom pričom iz Dekamerona o Ghismondi i njenoj ljubavi prema Guiscardu, a koju je ispričala Fiammetta. Priča govori o mladoj ženi, udovici kojoj otac ne dopušta ulazak u drugi brak pa ona svake večeri prima ljubavnika u svoje odaje. Naopaki ćaća, kakvih je književnost prepuna, ubije momka, a kćeri pošalje Guiscardovo srce. Postoji desetak slika različitih slikara iz različitih perioda koje portretiraju Ghismondu ili Sigismundu koja ili u ruci stišće srce svog ljubavnika ili plače iznad posude s njegovim srcem, trenutak prije negoli će, saznajemo iz priče, iz iste posude popiti otrov, a na gotovo svakoj slici vidi se jedna ili obje njezine dojke, obnažene. Zašto li su svi ti slikari prikazivali ženu u trenutku najveće boli i užasa s izbačenom golom sisom? Ne valjda da je prikažu kao bludnicu? Nikako ne, bit će da se ipak radi o tome da su grudi ovdje simbol ljubavi i ranjenosti, potpune predaje, povjerenja. Druga, jednostavnija i iskrenija živa bića, pokazuju nam trbuh, najranjivije mjesto, da bi nam pokazala svoje povjerenje i iskazala ljubav. Grudi su mjesto ispod kojeg kuca srce, naš štit i najranjivije ljudsko mjesto.

I da te pitam gdje bi u svom tijelu smjestila svoju dušu, gdje je mjesto na kojem osjećaš stvari, zanima me što bi mi odgovorila? Mislim da bi kod većine ljudi to bile grudi. Pogotovo kod nas žena koje rastemo zajedno s njima, dišemo, krećemo se (neću reći letimo iako se katkad i ta luda asocijacija nadaje), osjećamo ih gotovo stalno. I te bradavice, naposljetku, dođu kao neki mali osjetilni radari.

Osamdesetih godina, dok sam bila klinka, odlazila sam s Willake i Sonjom, našim gošćama iz Roterdama, na plažu hotela Palace, tamo se plaćao ulaz i zato su unutra bili samo turisti i jato lokalnih galebova koji su poznavali nekoga na vratima. Sonja i Willake su se kupale u toplesu, ali u toplesu se kupala i mama na Čiovu, a na plaži kod strica koji je bio svjetioničar na svjetioniku u Makarskoj nitko nije ni obraćao pažnju na taj prizor u kojem je sudjelovao: žene i ljudi u svojim plažnim tijelima. Godinama kasnije nisam se saživjela s mokrom krpom preko prsa, ali trudim se biti pristojna.

I eto, jutros sam na Facebooku ugledala fotografiju dvojice pisaca u kupaćim gaćicama kako opušteno odmaraju nakon picigina, ljudi u svojim tijelima, ništa osobito, i sjetila se kako je nepoznat netko u višim razredima osnovne škole uz moj sastav izložen na panou u školskom atriju prikačio fotografiju mene sa školskog izleta na Brač, u kupaćem, snimljenu baš u ono vrijeme kada sam s razlogom počela nositi famozni "gornji dio". Bio je to hit dana u školi, zamišljen valjda s ciljem da me zadirkuje ili postidi, iako smo svi bili na tom izletu, kupali se zajedno kao sto puta prije. Ovako izloženo na panou, tijelo je ukazivalo na golotinju, na nekakav očekivani sram samo zato što je od neutralnog postajalo žensko. Poderala sam fotografiju i bacila je u koš ispod panoa, ali sutradan – osvanula je uredno zalijepljena, na istom mjestu, uz onaj moj sastav na neku tipičnu školsku temu. Pomislila sam: Ma krepaj, neka stoji, uostalom slika je ok. I ostavila je na zidu atrija zahvalna roditeljima, turizmu, vrlo vjerojatno i nekim tekovinama slobodoumnog socijalizma, što su me "iza željezna zavjese" odgojili i usmjerili tako da se ne sramim vlastitog tijela. Ali kroz taj sam, relativno bezazlen događaj prvi put spoznala da ima (i uvijek će biti, bez obzira na spol i rod, pedigre i obrazovanje) onih koji su odrasli odgajani u sramu i koji će ženu kad god im se pruži prilika pokušati poniziti i posramiti.

U ovom kontekstu, možda bi bio propust ne spomenuti i ne uputiti mlađe čitateljice i čitatelje na francusku feministkinju Helene Cixous koja tvrdi kako žene u zapadnjačkom falogocentričnom društvo trebaju pružiti otpor i preispisati nanovo svoje postojanje i subjektivitet ("Žena ili je pasivna ili ne postoji!"). Također, ona je pisala o ženskom glasu koji je "med i mlijeko" kad žene pričaju slobodno i između sebe i koji žena treba afirmirati kao svoj. Kasnije je pjesnikinja i kritičarka Darija Žilić svoju knjigu ogleda o pjesnikinjama, baš prema Cixous nazvala Pisati mlijekom.

Za razliku od likovne umjetnosti, književnost se još od Pjesme nad pjesmama nije pretjerano bavila grudima, više onako sporadično, dekorativo – pogotovo naša koja i inače izbjegava tijelo osim da bi prikazala nasilje i smrt.

Osobno, volim onu sjajnu pjesmu na dijalektu Dojin dicu Eveline Rudan, u kojoj između ostalog kaže kako će se i ona zaljubiti ("namurat") kao i kolega pjesnik, jedva čeka, ali prvo mora podojiti dicu; voljela bih pročitati i roman Kinstugi tijela Senke Marić, koji se tijelom, pa i grudima bavi tematizirajući i bolest, ali ponekad je do knjiga iz susjedstva za koje ne treba prijevod, najteže doći...

Ipak, za tebe sam izabrala nešto sasvim novo, što vjerojatno još nisi čitala, a radi se o pjesmi iz zbirke Šar-planina pjesnikinje iz Beograda Milice Špadijer. U njoj je na neki način sve ovo o čemu smo u gornjim pismima pisale jedna drugoj. Ona snaga koju volim najviše zato jer se ne ustručava i ne zazire od svoje ženske moći.

Šaljem ti zagrljaj,
Olja

Meče

Gledala sam skidanja sa rivotirila
i heroina
antidepresiva
nikotina
lepih momaka
plaže kokosova stabla i rum
volim kod sebe
što sam žena
imam
lepu kožu i lice
ali najviše volim
što bih
kad bih htela
mogla da podojim medveda

(Milica Špadijer)

Foto: Wikimedia Commons; Bernardino Mei, Ghismunda; licenca.