Sukladno važećim mjerama klub Booksa zatvoren je od 28.11. do 21.12. / Due to COVID-19 Booksa is closed from November 28th until December 21st.

Što ti želim, što si želim u 2020.

Large 2019 12 31 01.59.17 1 Foto: Olja Savičević Ivančević
Srijeda
01.01.2020.


To: Ivana Bodrožić
Subject: Što ti želim, što si želim u 2020.

Draga prijateljice,

Pišem ti ovo rano ujutro na Staru godinu, uz vruću kavu i šape koje mi je ispekla sestra, dok svi moji još spavaju i prije nego što ću prošetati psa po Marjanu. Dan je u Splitu "po buri": hladan, oštar i vedar, a unutra je toplo i bez vatre pa zapravo, u ovom trenutku, za kraj godine želim tek da i ostatak ovog dana protekne u miru, da ponoć dočekam okružena ljudima uz koje mogu i plesati i zaspati, kako me bude volja. Kad bi nešto više od toga postojalo, reklo bi se da mi treba sve manje.

Čini se nemoguće živjeti izvan kalendara u ovo doba godine pa se piše i govori, možda čak i razmišlja, o željama i ciljevima. Vrijeme je velikih planova, svršetak i početak nekog ciklusa, na površinu izlaze nade i očekivanja i teško je izbjeći prošlogodišnja zbrajanja; evo već svaki blog koji drži do sebe nudi svoje izbore ne samo godine, već i desetljeća, svi žele neki osvrt unatrag, onako letimičan, prije nego pogledaju unaprijed.
Grčevite ambicije oko nas, koje su zamijenile želje i snove, lude su i strašne, ali nadam se da imamo još koje desetljeće da se nenaviknemo i to bi trebalo odživjeti mudro ("mudro kao bezbrižnost", što bi rekla Vesna Parun).

Novogodišnji entuzijazam traje nešto duže nego okićeni bor, do polovice siječnja ili, u boljem slučaju, do proljeća, a tada već počinju pripreme za ljeto, novi kandidati, novi favoriti, novi ciljevi, a uvijek sve isto. Rimsko Carstvo, kazala bi ti, bacivši pogled na zapad sjeverne hemisfere i njegove konzumente, a ja dodajem: I mi, vječno pod repom tog istog carstva, muhe.

Moja je želja za 2020., na prvi pogled, vrlo konvencionalna i stane u jedan slog, nekome u zalogaj, nekome u uzdah, a nekome, eto, u hropac: dom. Dom je, vjerojatno, i najvažnija riječ desetljeća.

Kad kažem dom, prvo pomislim na nedostatak istog, na ljude koji se smrzavaju po granicama i kampovima, na kraju desetljeća u kojem je postalo neljudski gledati u more i ne vidjeti smrt. Ocvalu čast čovječanstva ove godine sačuvale su mlade njemačke kapetanica u Italiji: Pia Klemp i Carola Rackete, proglašene kriminalkama nakon što su spasile migrante, i neki drugi ljudi, za nas anonimni, jer ih mejnstrim mediji uglas prešućuju.

Šteta je u Hrvatskoj već učinjena, svjetonazor mnogih mladih ljudi, pogotovo kad su migranti u pitanju, blizak je fašističkom. Nažalost, ne pretjerujem, da bi ispali kul pred vršnjacima sami će se upravo tako deklarirati. Je li već kasno da se popravi taj užas, je li ikoga uopće briga i što li će iz toga proizaći u novim godinama?

Pa kad smo već kod izbora godine, a novu ćemo započeti s onim predsjedničkim, otvoreno ću reći da želim da predsjednik bude onaj tko će migrantima omogućiti ljudski tretman. Da, meni je to dovoljno! Ne u nekoj utopijskoj budućnosti jer ti ljudi, koji su morali napustiti svoje domove, smrzavaju se i bivaju pretučeni i poniženi upravo sad, u ovom trenutku dok mi u blaženom neznanju i u božićnim čarapama jedemo kolače. Za migrante, pak, ne postoji luksuz "manjeg zla". Kad ti sudbina visi o koncu brzo lako razlučiš što je dobro, a što nije.

Na toj priči o migrantima, najvažnijoj u ovom stoljeću, na ispitu nije samo čovječanstvo ili povijest kao ne pretjerano uspješna učiteljica života, nego i čitav smisao književnosti, kulture i umjetnosti. Možda su uzalud ispisane sve te stranice koje nose poruke, ideje, emocije, svjedočanstva, ono najintimnije, najbolnije, život sam. Nisam dvojila o Adornovoj nemogućnosti poezije nakon Auschwitza; da, govorila sam sebi, naravno da treba poeziju pisati nakon Auschwitza, Jasenovca, Ovčare, Srebrenice... Tek sad treba, još i više, mislila sam, da ostane u jeziku, živo zauvijek, što su ljudi u stanju učiniti ljudima, da bismo bili oprezniji, pažljiviji, da se ne ponovi, ali i više od toga, da se životu dā novi smisao, da se ponovo izmisli svijet, iznese ono što vrijedi, da ljepota iskupi našu vrstu. Ali, zadnjih godina više nisam sigurna, ni u što više nisam sigurna, osim da se ipak, kako bismo živjeli, ne smijemo prestati boriti i nadati...

Kako s ovom godinom za mene završava jedna duga era, ona splitska, za sebe također želim dom: želim jedno potkrovlje, koje će za nekoliko dana i službeno postati moje, pretvoriti u dom, preseliti svakodnevicu u novi grad – što je dobro za mene, u nešto čvrsto i suho – što je dobro za djecu i životinje. Već vidim, najveći problem bit će prenijeti sve moje knjige, još veći problem bit će ne moći prenijeti nekoliko ljudi. Ali to, evidentno, i nisu neki osobiti problemi, to je život. Uvijek sam ga dočekivala sa zanimanjem.

A tebi, draga prijateljice, što ti želim? Dom imaš, puno ljubavi također, prijateljstvo sebi sličnih, a imaš i sve potrebno spisateljici, pa i onu rijetku snagu koja je u stanju odbaciti privilegije za koje se grebu prostaci i pomicati svijet prema boljem – i čitatelje po cijelom tom svijetu. Dakle, mogu ti poželjeti samo nešto konkretno: onaj nezaboravan miris Pink Magnolia koji smo ostavile na polici u Madridu i da završiš svoj divni roman, također da putuješ i da se čudiš, želim ti sate uz jazz i uz knjige. I više od svega spokoj, ono sigurno mjesto na kojem se možeš sklupčati i umiriti jer ne prijeti opasnost, koje ti je potrebno da bi mogla zaspati, povjerenje u svijet.

Tvoja Olja

To: Olja Savičević Ivančević
Subject: Što ti želim, što si želim u 2020.

Draga moja,

Evo i ja sam se osamila kako bih odgovorila na tvoje pismo, prije nego što se ovaj dan završi u glasnom rasprskavanju kartona i plastike, u mirisu baruta, u zagrljajima, u buci, u čvrstim obećanjima drugima i sebi da ćemo biti bolji, da ćemo sve bolje, drugačije, bez cigareta, šećera, zamjeranja, s deset tisuća koraka dnevno u koje ćemo gledati na ekranu mobitela kao u izuzetno postignuće, hrabro u novi posao, u novi grad, u novi odnos, a zapravo, kako si to lijepo rekla, sve isto.

Ne želim obeshrabrivati godinu koja treba doći svaki čas niti umanjivati važnost novogodišnjih odluka, iako sam, s ovim životnim iskustvom koje sam, htjela – ne htjela, pokupila usput, sumnjičava prema radikalnim promjenama, pogotovo ako su potaknute numerologijom, pristupnim fondovima i različitim ciklusima političkog života, tim više što sam sinoć pogledala sučeljavanje predsjedničkih kandata. Ne znam što sam očekivala, ali vrlo brzo sam shvatila da se teško mičemo od zadane suštine, agresivno ili plitko, bilo je sve što su nam ponudili, što nam nude godinama, onako zagledani u sebe i svoj ego, bez trunke svijesti o svijetu oko njih. O drugima.

Ne brini, neću više o njima, trebao mi je samo ovaj kratki osvrt na njihovu povišenu razinu besvijesti kako bih ti rekla što nam/tebi/sebi želim. Ti si poželjela nešto sasvim konkretno, osnovno, a opet neopipljivo (jer dom možemo i nositi sa sobom) i neću lagati da si me negdje duboko pogodila, hvala ti na tome, draga. Tvoja osobina ili tvoje postignuće da imaš svijest o važnosti nečega što tebi ne nedostaje, ono je što bih ja poželjela cijelom svijetu, ono je za što mislim da je ključno. Duboko vjerujem da postizanje te više razine koja nas stavlja iznad vlastitih iskustava i nagona za zadovoljavanjem isključivo vlastitih potreba jest ono što ovaj svijet u idućoj godini može učiniti boljim ili gorim mjesto za sve nas, za naše živote.

Dakle, moje želje se dijele na dvije vrste: prva je, da ponovim, viša razina svijesti. Počevši od toga da kada izađemo iz našeg doma i bacimo vreću smeća u kontejner, ona zapravo ne nestaje – ostaje dugo iza nas, razgrađuje se bolje ili lošije (to ovisi isključivo o nama), šteti našem domu manje ili više; zatim svijest o tome da ogromna količina obilja koja nas okružuje na policama bespotrebno propada dok u isto vrijeme ljudi i dalje umiru od gladi, a mi frkćemo nosom na nezreli avokado; zatim svijest o tome da svaka naša gesta, pogled, napor koji smo učinili ili propustili učiniti da ispravimo nepravdu, da pridonesemo ravnopravnosti, utječe na ukupnu količinu svega u našim životima pa onda i u svijetu, kao i ono smeće s početka koje negdje ostaje; svijest kolika je naša odgovornost, suprotno petparačkoj lifecoach psihologiji "nikome ništa ne dugujem", velika spram bližnjih i daljnjih, koliko puno možemo napraviti blagošću, pokušajem hodanja samo par koraka u tuđim cipelama (ili nemogućnosti hodanja), odustajanjem od sebičnosti; svijest o tome da ne postoje Srbi i Hrvati, što je valjda najviša razina svijesti, negdje blizu Buddhe i ostalih mu dobronamjernih prijatelja.

Druga vrsta mojih želja, draga prijateljice, budući da sam ipak, u ovoj utrci za višom razinom svijesti praktično, tjelesno i površno biće, jest nešto konkretnije pa ti tako želim: dobre i poštene majstore pri adaptaciji novog doma, jednostavne i točne upute za sastavljanje namještaja, energetski savršen kutak u potkrovlju u kojem ćeš, kad sjedneš, prstima prelaziti preko tipkovnice kao preko tipaka klavira, skoro zatvorenih očiju, a mi ćemo umirati dok budemo čitali. Želim ti dobru drugu sezonu HBO-ove Genijalne prijateljice. Želim ti da što prije ponovno otputuješ negdje, to nas čini još življima, a po mogućnosti da presjedaš u Španjolskoj pa da nam u djutiću uzmeš te Pink Magnolia parfeme koje smo onako glupo ostavile da štedimo pare. Kako je to tek kratkovidno i površno bilo! Želim ti dobro skrojene haljine, kreme s visokim udjelom karite maslaca i dobrog frizera u novom gradu.

Da završim, želim ti prijateljicu poput tebe, neka takva prijateljstva budu čvrsta navika, a sve ostalo, najdraža, neka bude čuđenje, neka bude otvoreno.

Tvoja Ivana


Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu