Sukladno važećim mjerama klub Booksa zatvoren je od 28.11. do 21.12. / Due to COVID-19 Booksa is closed from November 28th until December 21st.

Preživjeti karantenu i pandemiju – spasiti dan po dan

Large reclining reader 1950  1 Milton Avery, Reclining Reader, 1950.
Srijeda
25.03.2020.


To: Ivana Bodrožić
Subject: Preživjeti karantenu i pandemiju – spasiti dan po dan


Draga Ivana,

danas, kad pišem ovo pismo, na kalendaru je 20. ožujka, posljednji dan zime. U tren je prošlo četrdeset dana od našeg zadnjeg dopisivanja, a svijet se preokrenuo na način koji se činio nezamisliv.

Nisam ti pisala jer se, kao što znaš, nisam osjećala dobro, a uz sve pratio me i taj užasan nemir, o kojem sam ti govorila kad bi se čule; ovako s naknadnom pameću to sliči slučajevima kada životinje polude prije potresa ili neke druge prirodne katastrofe, samo što su moje životinje – pas i mačka – za razliku od mene, cijelo vrijeme potpuno mirne i zadovoljne (štoviše, za psa bih rekla da je sretan, a za mačku je to ipak teško doznati). Ali otkako je nastupilo ovo stanje, moje se zdravlje popravilo, a ja sam se smirila – svijet je usporio i koliko god razlozi bili užasni, meni je ovaj ritam normalniji – sve čekam da mi se vrate mladost i ljepota kao što su se, navodno, dupini vratili u Veneciju.

Nakon našeg zadnjeg međusobnog dopisivanja (o Italiji!), javio mi se iz Torina, nakon puno godina, moj prijatelj iz djetinjstva Francesco koji je na dan izlaska ovog teksta, 26. ožujka, trebao doputovati u Zagreb i dirigirati orkestrom u Lisinskom, s pozivom da večeramo zajedno, a ja sam mu odgovorila da ću se u to vrijeme spremati za Dječji sajmu knjige u Bologni... Ni tjedan dana nakon spomenutog Francescova mejla, u Italiji je katastrofa postala očigledna.

Čim su najavili da će zatvoriti vrtiće i škole, spakovala sam nešto odjeće, hranu za prvu ruku, knjige i laptop i s obitelji otišla na jug, na otok (jedna od prednosti posla kod kuće, dok posla još ima), uvjerena da ću se za desetak dana vratiti u Split – međutim sad, tek nekoliko dana poslije, vidim da smo zapeli ovdje – na sreću! Barem možemo otići u butigu umjesto nonota i none koji su vrlo žvelti, ali su već odavno zagazili u duboku starost. 

Ovdje smo zaista izolirani, ali na onaj "prirodan" način, more pod prozorom i šuma poviše krova, u ovo doba godine je i inače pusto. Nije kao prošlo ljeto kad si me posjetila u uvali, sada je možda i ljepše, ali i sablasno. Moja kćer je to opisala kao san u kojem je sve idealno osim konstantnog osjećaja iz pozadine da nešto opako nije u redu. A meni se zapravo čini, da se ujutro probudim u čudan san, zato ga pokušavam ispuniti stvarnošću: radom, druženjem s djecom.

Osim vijesti koje pratim, zasad mi ništa ne pada teško, uvijek sam bila, da tako kažem, naklonjena higijeni i samoizolaciji, možda jedino s držanjem razmaka stojim nešto slabije. Vidim da mogu bez mnogih stvari i u razgovorima sa sobom dolazim do zaključka da bih se lako mogla odreći većine toga, osim onoga što je meni esencijalno: da ima knjiga, pokoji film, muzika i da ipak mogu protegnuti noge barem u vrtu. Ako bih trebala birati između toga i svega ostalog, izabrala bih spomenuto pa makar jela samo manistru usuvo. Dok su ljudi trčali po brašno i toalet papir, nadobudno sam otišla u knjižaru po (još) nekoliko knjiga, ali ako ovo potraje, doći će na red i nonin Proust koji mi već godinama uzalud namiguje s police ovdje u Korčuli. Ovo je jedinstvena prilika da pročitam nešto osim Combraya. Ako lažem sebe, a ne bio prvi put, lažem i tebe.

Ozbiljno, pročitala sam tekst jednog talijanskog novinara koji kaže da će se hrane i potrepština uvijek naći, ljudi se snađu, ali dosada je ono što bi nas moglo dokusuriti, ako to ne učini virus. Onda sam se sjetila mame, koja i inače otkako sam otišla na otok, ledbi iznad moje glave kao oblačić stripa i toga kako je govorila, potpuno ozbiljno (uvijek je i ozbiljna i nasmijana u isti tren) kako se djetetu otkrije blago kad nauči čitati, prolaz kroz portal u nove svjetove (ovo zadnje je moja interpretacija njenih riječi). Ona zadnjih godina teško čita, više gleda televiziju pa mi viđeno prepriča na puno zabavniji način. (Ti si joj se jako svidjela kod Stankovića.)

Iako je mama u kući, "na sigurnom" i nije sama, sigurnost je sad relativan pojam pa puno mislim na nju, na njenu samougušenu pobunu protiv ulaska u kuću i kako je isprva bila pobjesnila na sestru i mene: jesmo li poludile, ne dolazi obzir, ona mora u dućan, ona mora u šetnju, ona je prošla dva rata, glad, sirotište, smrt muža, šta će njoj život bez da ide vanka i – konačno prihvaćanje situacije. Sad stoji doma i kad se čujemo, svaki dan, ima bezbroj pitanja ("Jesi li u zadnje vrijeme dolazila u dodir s nekim od svojih prevoditelja?" je hit) i dezinfekcijskih savjeta za mene od kojih nijedan nije upotrebljiv, ali slušam, što mogu, zar baš sad da prestanem.

Mislim se, i priroda je nepoštena, nemilosrdna u svakom slučaju; jest da taj virus nije diskriminirajući, ujedinio je čovječanstvo, dohvati sve bez razlike, ali opet su najugroženiji oni najslabiji. Ne čudi li sad ta prevelika briga za starce, od mirovina skapavaju, domovi su im neadekvatni, bolnice neopremljene, mnogi su u situaciji da pred kraj svog vijeka kopaju po smeću – i sad je tu još i taj grozni virus, tako da prirodna selekcija dovrši ono što je društvena odavno započela.  Znaš, nekako sumnjam da će se, kad ovo prođe ili za naših života, nešto značajno promijeniti, ne mislim kao optimisti da će ljudi napokon nešto naučiti o prirodi i društvu. Već se pokazuje, tko je pohlepan još je pohlepniji, dobri ljudi još su bolji i neophodniji za kakvo-takvo funkcioniranje svijeta, ludi još luđi (nasilje je u porastu) itd. Imam tek neku neveliku nadu da će se, barem iz sebičnih razloga, promijeniti ovaj nonšalantan odnos ljudi prema prirodi.

Zadnje pismo koje si mi poslala završila si i sama u nekoj strepnji, pitanjem što da radiš i što da čitaš? Oprosti što mi je trebalo ovako dugo, što mi je, evo, bio potreban kraj svijeta da ti odgovorim na pismo.

Katkad iskustva izolacije urode slavljem života i Dekameronom, a katkad u izolaciji nastane Mein Kamf žarište pandemije zloćudnije od kuge i korone. Napravila sam ti kratak popis mojih omiljenih knjiga baš na temu pandemije, izolacije ili pisanih iz izolacije – a koje nisu ni Kuga ni Preobražaj ni slični horori – neka ti spase dan po dan:

José Saramago: Kolebanje Smrti
Spekulativna fikcija o pandemiji vječnosti, najavljenom umiranju i o tome kako ljubav jest jača od smrti. Filozofski traktat koji prerasta u bajku.

Poezija Sor Juane Inés de la Cruz, divne meksičke pjesnikinje opatice koja je zbog svojih hrabrih i progresivnih stavova optužena za herezu te se povukla u svoju ćeliju, posvetila radu sa siromašnima i naposljetku umrla od kuge. Ostavila nam je pregršt  nezaboravnih stihova o životu prije izolacije koji slave slobodu i ljubav.

Aleksandar Solženjicin: Jedan dan Ivana Denisoviča
Opet moram spomenut mamu i njenu priču kako je za vrijeme trudnoće čitala 7000 dana u Sibiru Karla Štajnera. Tu, kako joj naslov da naslutiti, iznimno opsežnu knjigu, možda dohvatim nakon spomenutog nonina Prousta, važno je imati plan – iskreno, meni je dovoljan bio i jedan dan u Sibiru iz pera Solženjicina, sjajno napisan.

Ognjen Spahić: Hansenova djeca
Volim kratke romane kada su to gusto pisana djela velikih stilista, a među moje omiljene spada i ovaj Spahićev o sudbini zaboravljenih zatočenika u posljednjem europskom leprozorijumu, na jugu Rumunjske.

Xavier de Maistre: Putovanje po mojoj sobi
Ova knjiga neka ti bude poticaj da dane koji dolaze pokušaš iskoristiti za dovršavanje romana. Nestašni Xsavier je zbog sudjelovanja u dvoboju bio zatočen u svojoj sobi na vrijeme od šest tjedana i tada je napisao svoj duhoviti roman. Naravno, s njim nisu bili zatočeni klinci, vani ga nije čekala apokalipsa, ali… Hm, zaista ne znam što bih ti rekla, pred ovim "ali" ostajem bez argumenata. Ipak se nadam da pišeš!

Tove Jannson: Knjiga o ljetu
Čarobna knjiga za veću djecu i veće odrasle o Sofiji, koja provodi ljeta "daleko od svijeta" na malom finskom otoku s ocem i osebujnom bakom. Ako si je čitala, a i ako nisi, uvali je Klari.

Bez imalo volje da romantiziram karantenu, želim nam da se za četrnaest dana dopisujemo u ovome u istom tonu, da ne bude puno gore. Ono što trenutno osjećam, osim brige i povremene nevjerice, nije strah ni razočaranje ni bijes, nego nježnost i sjeta. Iako mi još uvijek ne fale, ali znam da hoće, mislim koliko su mi potrebni moji ljudi rasuti po gradovima i zemljama. Zovemo jedni druge češće nego prije, tu je glas da zamijeni ruke. I riječi koje pišemo jedni drugima toplije su, brižnije i blaže. Da, sve je ispalo besmisleno, osim naklonosti, nevidljivih veza među nama. Ovo će proći, čekat ćemo. Piši mi kako preživljavaš, piši mi što god te čini mirnijom i sretnijom!

Grlim te – u nadi da će se to uskoro biti moguće,
Tvoja Olja

To: Olja Savičević Ivančević
Subject: Preživjeti karantenu i pandemiju – spasiti dan po dan


Draga Olja,

u trenutku dok stiže tvoje pismo u mom dnevnom boravku se preko video poziva odvija nastava violine, D. je svoj mobitel namjestio na policu za knjige tako da njegova profesorica može vidjeti položaj prstiju i gudala dok on vježba etidu. Laptop na kojem inače pišem je kidnapiran od strane kćeri koja na njemu pokušava pratiti online nastavu, vani je predivno vrijeme, ali sve je nekako sablasno tiho i ja lebdim između nevjerice i neke prigušene tjeskobe te privida da život teče normalno. Moram priznati, to stanje mi je negdje već upisano u tkivo, s godinama presvučeno "normalnom" svakodnevicom, ali osjetim ga kako sad lagano izbija van i lovi signale izvanredne situacije.

Još prošli tjedan, dok nisu svaki dan na snagu stupale sve rigoroznije mjere, pokušavala sam pratiti vijesti minimalno, pokušavala sam završiti roman, obavljati samo važne stvari kroz dan tako da su odjeci stvarnosti do mene više dopirali tek kada bih izašla među ljude. Primjerice, ostala sam šokirana jedinim posjetom Kauflandu, ima tome desetak dana, tad su počele one stihije koje spominješ s brašnom i toalet papirom, borbom za velika pakiranja svega, prvenstveno konzervi, tijesta, riže i ostalih ugljikohidrata. Zbunjeno sam hodala kroz redove polica i gotovo posramljeno vukla svoju košaru u kojoj je bila jedna litra mlijeka, pakiranje šampinjona, sladoled od belgijske čokolade i dvadeset dekagrama pistacija. Ljudi su se tad već nervozno naguravali u strahu za, nazovimo to pravim riječima, samo vlastitu kožu i pun trbuh. Tek tad sam osjetila istinski otpor prema brašnu i ponosno izvadila svoj sladoled i pistacije na pokretnu traku, ako treba svit skončat i ja skupa s njim, napravit ću to na gurmansko-glamurozan način.

Riskiram da me sad svi zabrinuti za širenje pandemije nazovu neodgovornom, kratkovidnom, budalom kojoj nije stalo do života i zdravlja naših dragih starijih članova obitelji, ali ja jasno vidim, jasno kao što je ovaj kristalni zrak na prvi dan proljeća, vidim ogromnu i presudnu razliku između odgovornog ponašanja i nekritičkog prihvaćanja izvanrednog stanja koje vodi u propast. Ističem, nekritičkog prihvaćanja koje vodi u propast. Još jasnije, vidim veliku razliku između virusa koji napada tijelo i ljudske glupost koja napada um, dušu i društva u cjelini.

Preksinoć gledam, moja Olja, jednu od silnih informativnih emisija, točnije RTL Direkt, ide prilog o ljudima koji krše pravila samoizolacije, u svrhu toga puštena je snimka muškarca koji želi pobjeći iz samoizolacije i zaštitara koji mu to ne dozvoljava. Zatim čovjek koji želi pobjeći počinje tući zaštitara i mi idućih desetak sekundi u informativnom programu gledamo kako jedan čovjek divljački mlati drugoga, nabija ga šakama i nogama, gledamo tu besmisleno uznemirujuću snimku, to gledaju i naša djeca za koju su svi tako silno zabrinuti, val nasilja koji se reproducira uz senzacionalističke naslove, reportaže, vijesti na rubu lažnosti koje od sudske tužbe dijeli samo upitnik na kraju. Čemu to? Hoće li to zaštiti naše najmilije? Hoće li odvratiti budale da se ponašaju budalasto? Hoće li potaknuti ljude na pranje ruku? Hoće li podići svijest o solidarnosti? Mogu razumjeti i prihvaćam da iz ove situacije s korona virusom proizlazi određeni zdravstveni rizik, svakodnevno se možemo točno informirati o stvarnim razmjerima epidemije, prateći objave znanstvenika, primjerice Igora Rudana, koji se upravo bavi globalnim zdravljem i upozorava kako treba biti odgovoran, ali jednako tako iznosi postotke prema kojima je smrtnost ovog virusa za opću populaciju između 0,5 i 1,5 %. Nažalost, s druge strane, nema tog postotka koji mjeri ljudsku glupost u ovakvim okolnostima.

Upravo nam se pred očima vrti taj film u kojem gledamo kako se u tri dana može strahom zavladati ljudima, kako je ovakva situacija nevjerojatno dobar poligon, zapravo najbolji za sve aktualne luđake svijeta, od sitnog Pavla Kalinića koji poziva na vješanje hrvatskih zastava na kuće ne bismo li se učinkovitije borili protiv respiratornog virusa do onog manijaka Trumpa koji virus naziva kineskim i počinje nekontrolirano divljati, potičući porast prodaje oružja u SAD-u. Meni se čini kao da je svijet zahvatila neka stara – nova vrsta fašizma u dobroj mjeri pomiješana sa zapadnjačkom vječnom adolescencijom pa se uvode telefonske linije za psihološku pomoć jer se mora ostati dvije nedjelje u stanu, a u isto vrijeme ljude se bombardira s diskursom kojeg se ne bi posramio ni sam Goebbels. Mi smo u ratu! Borimo se protiv nevidljivog neprijatelja! Zabranit ću vam kretanje, a vi me poslije streljajte! (Tako nekako govori nedaleki Vučić kojem, piše mi prijatelj iz Beograda, poslušnici svake večeri u dvadeset sati s balkona plješću jer svakodnevno uvodi nove zabrane.)

Ako nisam bila dovoljno jasna, nije me strah prirodne pojave, strah me je ljudske manipulacije istom da bi se društva stavila pod kontrolu, da bi u nesretnim vremenima ponovo neki manipulirali, osiromašivali, otimali, a velika većina ljudi će pristajati na svašta dokle god se ne stvori kolektivni imunitet na glupost. Gledajući kroz povijest, stvaranje takvog traje užasno, užasno dugo.

U međuvremenu, da, svijet bi se mogao promijeniti, kao i naši prioriteti, i zato mi se čini da su danas više nego ikad potrebni umjetnost, filozofija i kultura, baš te grane koje su i sada prve stradale, barem financijski. Prvo su otkazana umjetnička i kulturna događanja, većina nas slobodnjaka ostala je u još nezavidnijem položaju jer ovisimo o onom najtankoćutnijem dijelu kod ljudi, koji se prvi ukida kad na scenu stupaju izvanredne okolnosti. A paradoksalno, taj dio u ljudima je jedini koji nas čuva od toga da postanemo životinje zabrinute samo za sebe i, eventualno, svoje mlade. Zato mi je, prijateljice moja, ovo tvoje pismo stiglo u posljednji čas. Ako me još jednom ostaviš bez retka četrdeset dana doplivat ću ti tamo na Korčulu.

I hvala ti za ove knjige, to je zaista najveća pomoć u ovim vremenima, pomalo ću ih čituckati, neke od njih i imam doma, i u njima tražiti odgovore. I neću gomilati brašno, ne pada mi na pamet, neću kupiti više od kile krumpira, to smatram svojim osobnim otporom, ja za to više nemam živaca, zahvaljujući našim vizionarima iz prošlosti koji su nas već jednom na nekoliko godina prisilili na socijalnu distancu, riblje konzerve i paničan strah.

Kao u onim dobrim starim holivudskim filmovima ako dođe neka podivljala horda, neću bježati nikud, nego ću kao onaj poluslijepi starac koji mirno sjedi u svojoj fotelji za ljuljanje dok ga njegovi unuci vuku da još jednom utekne ljudskoj gluposti, grickati pistacije, jesti sladoled, recitirati Homera, i ne pomičući pogled, reći, odjebite.

Tvoja Ivana

Naslovna slika: Milton Avery, Reclining Reader, 1950., izvor.

Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu