Četvrtak
21.11.2019.

Pištolj za Anu Karenjinu




Extra_large_bez_naslova
Ana Karenina (1948.)
A+ A-


To: Ivana Bodrožić
Subject: Pištolj za Anu Karenjinu

Draga ženska glavo,

Ne počinjem ovo pismo ovako bez razloga. Zadnjih dana zaredali su neki događaji i spoznaje koje sam doživljela kao one čvoke (čvrge, penkale, patune) koje nam život katkad opali po "ženskoj glavi" da nas trgne i osvijesti. Mislim da to zovu reality check.

Počelo je zaključkom da sam sve ove godine bila u određenoj zabludi o značenju fraze "ženska glava". Nisam je doživljavala kao nešto pogrdno (iako je očigledno kao pogrda smišljena), nego u najgorem slučaju kao doskočicu, narodnu pošalicu jer su je na takav način koristili ljudi oko mene. Nikad uvredljivo kao "bedasta, glupa, drugotna, manita... glavo", nego upravo suprotno, kao poštapalicu u rasponu od  "ehe-he, draga moja" ili "slušaj amo, dragovićko" – ili nešto iz tog registra koji iole normalna osoba upotrebljava samo kad se zajebava –  do značenja koje pod pojmom "ženske glave" podrazumijeva "domišljatu" ili čak "mudru glavu".

Kad tamo, nit sam bila u pravu, nit je narod tako nevin kad je frazeologija u pitanju. Pokušala sam guglati "žensku glavu" i preplašeno odustala kad mi se kao prvi rezultat otvorila pjesma folk-metal benda Nervozni poštar Ženska glavo, zakon sam ti ja – slušanje te pjesme nepotrebno je koliko i potresno iskustvo, a pridodani su mu i komentari lokalnih medvjeda za tipkovnicama...  Javila se, u taj brlog ponosnih mačista i deklariranih obiteljskih zlostavljača, i jedna "ženska glava" po imenu Ruža, čiji ti tekst moram prenijeti, a kaže: "Najbolje od svega što pamtim iz djetinjstva je čin zlostavljane žene koja je zalila svog Vlastimira kipućom vodom iz veš lonca dok je prilegao. Svaka joj čast."

Zahvaljujući Ruži i anegdoti o pofurenom Vlastimiru, koji više nikad neće prebiti suprugu pa spokojno leći spavati, guglanje se isplatilo. Također, pomislila sam da ću "žensku glavu" pokušati jezično rehabilitirati, sukladno s mojom sretnom zabludom. Naposljetku, nije li jedan od naših zadataka da emancipiramo jezik?! Pa da "ženska glava" konačno dobije taj status koji ima "mudra glava" ili "domišljata glava". Čini se pošteno, čak i s lingvističkog gledišta.

Eto, zato sam te, draga prijateljice, na početku mejla titulirala ženskom glavom i neću imati ništa protiv ako uzvratiš istom mjerom. Uostalom, to je nepobitna činjenica o našim glavama.

Jezik se mijenja kako se mijenja stvarnost oko nas, a mijenjaju se i pogledi na stare priče. Petrificiran ostaje samo patrijarhat i njegovi dinosauri. Pa kada pisac Pero K već danima priča o tome kako spolni odnos bez pristanka s djevojkom koja je u nesvijesti pod utjecajem alkohola treba razlikovati od silovanja, kada Ivica Matičević u nečemu što bi trebala biti književna kritika manifestira svu tugu akademskog seksizma u tekstu o romanu Korane Serdarević, kada direktor Muzeja žrtava genocida iz Beograda Veljko Đurić Mišina jezikom Željke Markić napada Lanu Bastašić, osjetim mješavinu nevjerice, smijeha i gađenja. I ne bude  mi žao Korane i Lane, pametnih, sposobnih, odvažnih i vrijednih. Zapravo žalim Peru, Ivicu, Veljka i ine jer sigurno im nije lako živjeti u ovom svijetu u kojem kojekakve spisateljice "nadiru u falangama", pišu neprilične, pa i lezbijske priče i nose tetovaže, sačuvajbože, a što je najgore prošla su i ona zlatna vremena u kojima je pravi frajer mogao obljubit pijanu obeznanjenu curu, a da to nitko ne proglasi, štatijaznam, silovanjem.

Njihovi "nepromišljeni istupi" neće naići na ozbiljniji prijekor naše sredine koja ih je proizvela i koja ih zapravo više ili manje prešutno odobrava, kao što odobrava i patetični mačizam na svim razinama, ali svejedno bi im se lako moglo dogoditi da budu upamćeni upravo po seksizmu. U jedno želim vjerovati: tko god pokuša nešto slično, neće proći ispod radara, naći će se neke ili neki (?) da ih simbolički poškrope vrelom vodom iz lonca za veš Vlastimirove žene. O seksizmu treba govoriti, kao i o svakoj mržnji, ili što bi rekao Genet: "Uvrijediti one koji vrijeđaju." To je ponekad jedini način izlaska iz kruga nasilja prema ženama, u kojem netko ponižava riječima, netko šamarom – ne, možda nije isto, ali jedno nepogrešivo vodi ka drugom.

Čitam i da je Oliver Frljić u Berlinu postavio predstavu čija me tema zaintrigirala. Napravio je novo, zajedničko scensko "čitanje" Tolstojeve Ane Karenjine i Bijednih ljudi od Dostojevskog. Prvo je Ani, umjesto da je očajnu baci pod vlak, dao pištolj da puca u muža zlostavljača, a zatim je sve skupa, pa i ljubavnu aferu, stavio pod pitanje klase i Bijednih ljudi. (Ekonomija ljubavi i nemogućnost ljubavi u društvu u kojem vlada ekonomska robija, kao i nemogućnost da se ljubav ostvari u svojoj punini bez rodne ravnopravnosti, teme su koje me već dugo opsjedaju; uostalom, o tome sam napisala i roman.)

Nedavno sam na Goranovom proljeću s jednom pjesnikinjom dugo ćaskala o Karenjinoj, one večeri u Zagrebu, sigurno se sjećaš, kad smo ti i ja ostavile sir i vino u Dugom Selu i otišle na poeziju. Na kraju smo se, kolegica i ja, uz smijeh složile, ma kakav Aleksej, ukočeni diktator, ma kakav Vronski, preslab za ljubav, fićfirić, samo Serjoža, samo dijete. Vrati se, Ana! Ne skači! Sjedni na taj vlak!

I evo je, bome, vratila se s ganom.  Ako predstva dođe u RH, obećaj da ćemo ići gledati!

Nekad mi izgleda da je veći dio književnosti o ženama povijest nasilja nad njima: od antičkih mitova u kojima su se pretvarale u životinje i biljke da bi izbjegle silovanje bogova (katkad i osvetu boginje), preko nesretnih heroina klasičnih romana koje su birajući između aseksualnih ili tiranskih supruga i ljubavnika bezveznjaka, zgriješile i kažnjene su tragičnom sudbinom pa do suvremenih protagonistkinja, često bespomoćnih –  jer tako to i jest – iz priča Alice Munro ili Rumene Bužarovske. Meni je najdraži lik iz palete klasika bila Bulgakovljeva Margarita: od akcije, zabavna,  jaše na metli, zna izaći na kraj s vragovima, živi za ljubav i nije nafrkala. Ipak, eto, neke su se stare heroine, u duhu našeg vremena koje zahtjeva otpor, emancipirale, a došle su i nove, drugačije.

Ali što je s junacima, muškim likovima? Je li zbilja istina da jači spol emancipacija, uglavnom, uporno zaobilazi?

U svakom slučaju, treba priznati da postoji nešto u čemu su muškarci puno bolji od žena, a to je zajedništvo. Lekcija koju treba savladati, i to ne deklarativno, jest ona iz solidarnosti. Proglasi me naivnom, ali želim vjerovati da dolaze nek nove vještice koje ne lete sasvim same niti jedne protiv drugih kako to kod žena često biva. I neki momci koji također znaju što je drugarstvo i solidarnost sa ženama. Uzdam se da će za naših života doći vrijeme kad će žene prestati biti jedina manjina na svijetu koja je u većini. Ali, rekla bih, to ne ovisi samo o muškarcima.

U međuvremenu, ostanimo koliko se može podrška jedna drugoj, vještice, štrige, teške žene, lake žene, ženske glave hladne glave…

Piši mi o svemu ovome – i više. Pretjerujem li? Jesam li militantna? I di si bila, što si radila, vidjela, čitala? Piši i jesi li ove godine stigla na Interliber jer ja, kao što znaš, nisam!

Jako se veselim našem skorom zajedničkom putovanju –  pištolj, na sreću, ne trebamo, karte za vlak su u oba smjera,
Tvoja Olja

 

To: Olja Savičević Ivančević
Subject: Pištolj za Anu Karenjinu

Draga moja ženska glavo,

pišem ti brzo i manito, a pokušat ću biti i domišljata, sve samo zbog toga jer sam ovaj put ja ispala luda glava koja je jučer izgubila kofer negdje na aerodromu dok se vraćala s konferencije iz Lisabona. Možda te ne zanima da su mi u koferu bile nove hlače koje nisam niti jednom obukla, dvije bolje košulje za poslovne sastanke, ali moglo bi te zanimati da mi je u njemu bio i punjač za laptop te roman Lane Bastašić Uhvati zeca.

Dakle, sad sam na 43% jer nisam još uspjela nabaviti alternativni punjač te sam ujedno ostala negdje blizu stote strane, zakinuta za saznanje što se dogodilo s Lejlom, Arminom, Mostarom, Bečom i Dublinom te sjajnom junakinjom romana, Sarom, jednom pravom ženskom glavom, koja je kroz roman pronijela sva nesretna značenja koja ta sintagma na ovim prostorima nosi.

Ali kako kažeš, draga moja, hajdemo mijenjati svijet. Krenimo od riječi, od priče, imam ti za prenijeti par uvida na tvoje, uvijek, tako duboke i univerzalne. Znaš, jedna od tvojih karakteristika koje volim jest sposobnost da se čudiš, točno te mogu zamisliti kako si zagledana negdje gore, šapućeš nešto za sebe, udubljuješ se u mogućnosti ženske glave i iskreno se pitaš, kako je moguće da je sve opet ispalo krivo. Moram priznati, iako me također čuđenje nekad zaskoči, u ovom slučaju, oduvijek mi je bilo jasno što znači ženska glava. Možda zato jer je, otkad znam za sebe, moj deda moju babu zvao ženskom glavom, a moglo se vidjeti iz svakog segmetna njihova odnosa da od nje ne očekuje puno. Ta ženska glava još bi svaki put bila naglašena kad bi baba presolila pitu, otišla nekud, a da mu se ne javi, neodobreno potrošila neke pare ili generalno preuzela inicijativu. Bio je to, barem ga ja tako pamtim, jedan grub i vrlo sveden odnos između imotskog i širokobriješkog tabora i nije uvijek bilo ugodno biti mu u blizini. Mada, sad kad si spomenula vešlonac, u mojoj obitelji postoji jedna legenda o kojoj se priča tiho i s podsmjehom, trenutku kad je ženska glava odlučila uzvratiti udarac i gurnula dedu, dok se kuća još gradila, u septičku jamu. Mislim da ne moram dalje. Niz je jasan i logičan, godine ugnjetavanja koje vode do vešlonca, septičke jame ili u najgorem slučaju gana. Naknadne reklamacije ne uvažavamo.

Evo me na 38%, laptop više nije nov pa riječ dvije o tome što sam radila u Lisabonu, što se ondje dogodilo vezano uz ŽG i zašto mi se čini da sve skupa ima veze s temom koju si postavila. Naime, kolegica i ja uključile smo se kao partnerice u jedan europski projekt koji se zove Every story matters ili u slobodnom prijevodu Svaka priča je važna. Svih šest uključenih partnera (izdavači, kulturne institucije i slične organizacije) iduće tri godine radit će na tome da se poveća broj, vidljivost i čitanost knjiga za djecu i mlade koje posreduju priče o različitosti, a sve u cilju inkluzivnijeg i pravednijeg društva. Složit ćeš se sa mnom da nije isto odrastati, primjerice, u hotelu Porin, na odjelu za onkologiju, ili posve sam/sama u svom svijetu ne usuđujući se podijeliti s drugima svoju pravu prirodu znajući da će te društvo ismijati ili poniziti.

Većina drugih oko tebe ima puno lagodnije uvjete za život samo zato jer pripadaju većini, a onda kad odlučiš zaviriti u knjige da bi barem u njima pronašla/pronašao ono što često u umjetnosti i tražimo, identifikaciju s junacima i njihovim pričama, opet su ondje najčešće, pogotovo u knjigama za djecu, iste sretne obitelji, mama, tata, braco, kuća, dvorište, svi tako uobičajeni, plastični i neubotrebljivi za bilo kakav emocionalni napredak, rast ili bar olakšanje. Hajde da ne kažem svi, ali većina.

Vidjevši važnost i dalekosežnost takvog projekta moja draga kolegica, još jedna ženska glava, predložila je da se projektu priključimo i iduće tri godine pokušamo toj priči dati svoj doprinos ovdje, u Hrvatskoj. Bilo je više nego zanimljivo tri dana gledati kako ljudi s različitih strana svijeta doživljavaju različitost, što u kojem društvu znači biti drugačiji, pa dok jedni (primjerice Nizozemci) raspravljaju o tome koliko je važno imati na umu da ne treba samo pričati o različitostima nego je predsudno ljude s različitim pričama uključiti u procese u izdavaštvu koji će onda rezultirati autentičnim knjigama, da ne možete voditi izdavačku kuću ako su u njoj zaposleni samo ljudi iste pozadine, bijeli, privilegirani, situirani, a onda smatrati da znate kako ispričati priču izbjeglice iz Sirije, dotle se, na drugoj strani u zemlji koja eto upravo predsjeda Europskom Unijom, diže graja i organizira prosvjed jer je, zamisli strahote, napisana prva ikad slikovnica koja se bavi duginim obiteljima. Koja zatim na maškarama biva spaljena.

Neću dalje. Došla sam na 27%.

Iako moram priznati kako se u određenim društvima vidi napredak, podijelit ću s tobom još jedan uvid. Dok smo sjedile na cjelodnevnoj konferenciji koja je trajala čitav dan, dok su uključeni iznosili svoja iskustva i namjere, posjećenost je bila vrlo velika. Svih stotinjak mjesta u dvorani bilo je popunjeno. Ali draga moja, samo letimičan pogled na sve te glave, davao je prilično jasnu i donekle zabrinjavajuću sliku. U publici su mahom sjedile ženske glave. Također i unutar naše platforme prevladavaju iste, rijetki muškarci koji su uključeni u rad na projektu, nije li to zanimljivo, najčešće također dolaze iz nekih manjinskih skupina, bilo LGBTQ zajednice ili ne pripadaju većinskoj nacionalnosti. Što nas dovodi do zaključka da opet samo oni koji su iskusili kako je to biti drugačiji i pripadati manjini o tome vode brigu. A najveća manjima, to jest svjetska većina, u toj brizi, opet su, ženske glave.

23%. Zadnju večer sjedimo na terasi kafića, nema dovoljno mjesta pa nas nekoliko sjeda za stol starijeg, finog gospodina iz Australije. Iskreno se zanima čime se bavimo i mi mu ukratko objašnjavamo. Malo po malo dolazimo do opasnosti multikulturalnosti i inkluzivnosti, treba biti oprezan, treba biti jako, jako oprezan, mit je da se oni žele uklopiti, Soros vodi igru, Donald Trump je vizionar, mansplaing rising u svom punom sjaju. Pristojna kolegica iz Nizozemske sluša i uvažava, ja ustajem od stola jer ne mogu, i ne znam koji je pravi put, slušati one koji ne žele čuti nikog osim sebe ili povući crtu. S trampovicma ne razgovaram. Previše me košta slušati koliko se on odrekao novaca i kako sve što radi ima smisla. Znam ja kud takva politika vodi, znamo svi koji smo preživjeli devedesete. Zato se ustajem za kratko, ali odlučujem da neću prestati tražiti način da objasnim. Jedva čekam da Ana s pištoljem dođe u Zagreb (ovo nije prijetnja), idemo je odmah gledati.

Pričat ćemo ubrzo o svemu, oprosti ako nisam odgovorila na sva pitanja, nemam ni pjesmu, ali preporučujem Lanu Bastašić, baterija neumorno curi, a tu su još mejlovi, poruke, i dalje nepronađen kofer.

Grlim te doskora,
tvoja Ivana

POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.