Lito ide, mala!

Subject: Lito ide, mala!
To: Ivana Bodrožić

Draga Ivana,

evo, izgleda, završila i karantena. Ne znam što će iza karantene početi, ali izvjesno je da će za koji dan, možda i sat, početi ljeto.

Dok ti ovo pišem, osam je ujutro, a ja sam na taraci u kratkim rukavima, gledam u hotelsko naselje i kamp s druge strane uvale koji, čim se sunce malo skrije, izgledaju kao da je kraj studenog, a ne druga polovica maja na jednom od turistički najpoželjnijih otoka. Popodne će tom istom šetnicom proći određen broj šetača i biciklista, možda koja lutajuća skupina školske djece koja kradu bogu dane, i koja barka, lijeno, na pentu. Uglavnom, nitko se ne sprema za sezonu ili se to baš i ne vidi. Zanimljivo je, svi kao da znaju što će biti na jesen, ali nitko ne zna što će biti sutra, nitko ni ne pokušava dati prognozu za ljeto. Ali ono što je sigurno, komarci su se probudili jučer, što je pouzdan znak da sezona jest počela.

Zadnja sam osoba na svijetu koja bi plakala za turistima i ovim našim autodestruktivnim turizmom jer ono što je takav turizam u zadnjih desetak godina napravio Dalmaciji, dobrim dijelom me i natjeralo da se od sljedeće jeseni, recimo to tako, izmjestim u kopnene predjele. Prodali smo ljeto i zbog toga ostali bez gradova u svim ostalim godišnjim dobima.

Ono što prijeti da će se sada, nakon karantene, dogoditi Zagrebu, mi ovdje imamo već godinama: prazne jeseni i zime, prazna srca gradova kad se zatvore vrata apartmana, zatvorene i poluprazne restorane van sezone, osuđenost na provincijske priredbe, periferna razmišljanja, perifernu kulturu. Čak i kad se nešto dobro i potencijalno važno dogodi, rijetko kada prođe kroz Sv. Rok. Sve ono što ne stvara direktan profit, sve ono što se ne da upakovati u turistički aranžman, zapušteno je i ovisi o entuzijazmu, a često i o novčaniku, pojedinca.

U toj trajnoj izolaciji jedne regije, opstalo je tek mitologiziranje izgubljenog zavičaja – koji nikako da se nađe jer je zapravo izgubljen u svemiru – a tu je, u mitomaniji, Dalmacija nacionalni šampion, a u Dalmaciji prvak je, 'ko bi drugi, Split.

Prava je istina takva da, usprkos stanovitoj zavodljivosti i staroj slavi, Split možeš volit samo kao ludog ćaću, nemaš baš zašto, ali ti razlog i ne treba, jer je tvoj. Uvijek mi je bilo nekako žao ljudi, u pravilu pametnih i dragih, koji u nekom trenutku pomisle da je Split jednako Feral, Smoje, TBF, duh koji širi nekoliko pisaca, umjetnika uz, naravno, prstohvat mediteranskih začina. Ako takvi zaljubljenici u Split dosele u grad, već za pola godine postanu ne samo razočarani već i ozbiljno ljuti, traže izlaz rukama i nogama. Ti dobri ljudi, naime, brzo uvide da nemaju nikakav razuman razlog voljeti "moga" ludoga ćaću. (A pogotovo ako su ti ljudi žene.) Jer onoliko koliko je Zagreb evo npr. ova naša Booksa, toliko je Split npr. Feral. Ali, kako bih rekla, Ferala već odavno nema, a ozračje koje je u Splitu prevladalo je sasvim suprotno i već godinama ga preciznije dočaravaju Kerum i Skejo. Slobodna se, ima i doba, pretvorila u provincijski podlistak Jutarnjeg, a ovo nešto preostalih iznimnih pojedinca doživljavaju se kao izrodi ili neprijatelji naroda.

Ljeta u gradu koja sam donedavno jako voljela – popodneva u palači ispunjena pticama i tople noći ispunjene veselim susretima – postala su najgora mora: prometni kolaps (uključujući pješake, pogotovo pješake koji mile u kolonama) i totalni egzodus lokalnog stanovništva na zapuštene rubove (a to je skoro sve osim uske turističke zone). Preostaje bijeg, barem na kratko, na neki otok, u goru, na Mars. U Splitu je, ukratko, zadnjih godina bilo nemoguće živjeti u ljetnim mjesecima, a klaustrofobično i teško u opustošenim zimama kad se čitav život preseli u trgovačke centre.

Baš me zanima kako će izgledati ovo ljeto u gradu, pisat ću ti. U svakom slučaju sve su šanse da ću Split ubuduće posjećivati turistički, uzeti iz ponude što valja, zažmirit na sve ostalo, podmiriti račun i nestati. Nažalost? Na sreću? Ne znam što bih ti rekla. Onoga što bi meni moglo nedostajati više nema, ne postoji i to je cijela istina.

Na otocima stvari su drugačije, kao i očekivanja. Hoće li ovo ljeto na otoku proći bez festivala, izložbi, bez šušura, bez lokalnih turnira u vaterpolu ili će se nešto od toga na kraju i dogodit, tek ostaje za vidit. Nas dvadesetak koji redovito idemo na projekcije u ljetno kino, nećemo sigurno napravit gužvu. Također, posebno me zanima hoće li žrnovski makaruni opet koštat 40 kuna kao prije desetak godina ili 140 kao lani. Osim tog bezobrazluka s makarunima i pokojeg izleta u kvazi elitni ugostiteljski kičeraj, ovdje je život skrojen na ljudskiju mjeru, svijet pitomiji od onog u kojem se kombiniraju klape i pištolji, šlape i pive.

A najdraže mi je što ovo ljeto vjerojatno neće bit kruzera, turističkih trabakula, možda ni čarteraša. Bilo ih je više nego ribe u moru, u svakom slučaju više nego što riba i more mogu podnijeti. Sebična sam Ivana, nemam sluha za turističko-ugostiteljske boli i možda ćemo zbog takve obijesti nepovratno izgubit dio čitateljica te pokojeg čitatelja, ali ti ćeš me razumjeti – čitatelji su mi dragi, ali draža mi je istina, čisto more i žrnovski makaruni dostupni hrvatskom potrošaču.

Uostalom, nastojim stvari gledat optimistično, Dalmatinci će možda dobiti jedinstvenu priliku da ljetuju u Dalmaciji, a dogodine sve po starom, pretpostavljam.

Nego, s obzirom na manjak turista i književnih događanja te mjere opreza, evo ja sam upravo odlučila osnovat novi festival koji će se zvat Jedan na jedan, dakle jedna osoba na sceni, jedna u gledalištu. Pozivam te da ga otvoriš čitanjem između navrnutog šipka i kuštrave palmete u ulici Šetalište Tina Ujevića (eto, i adresa ide u prilog ovoj ideji), a ja ću ti bit u publici. Sutradan možemo zamijenit uloge, tako da festival malo duže traje. Tako ćemo se i kulturno uzdići i ispoštovati sve protuzarazne mjere za koje pojma nemam jesu li još na snazi, ali izgleda da to ne zna ni krizni stožer. Zooma nema, televizije nema, možeš se opustit, ne moraš se počešljat, možeš čitat u japankama i pareu, možeš i zapalit.

A u međuvremenu mi piši što se događa gore sad kad se kao nešto opet smije događati – je li u Zagreb došlo ljeto? Je li te zgrabilo i pomutilo ti um? Ili predano odrađuješ svoje radionice, organiziraš ZBF usprkos svemu i nisi ni primijetila da je došlo to novonormalno lito?

Do skorog susreta na rivijeri, grlim te,
Olja

Subject: Lito ide, mala!
To: Olja Savičević Ivančević

Draga moja prijateljice,

prvo da te uvedem u tradiciju i običaje djeteta iz Slavonije, a sve vezano uz ljeto ili kako pjesma kaže – tamburicu ja, mandolinu ti – kako bismo se bolje razumjele u ovoj dalmatinskoj temi, mala. Nadanja i očekivanja u sadašnjosti vjerojatno uvelike ovise o usvojenim navikama i načinima ponašanja te mislim da Dalmatinci generalno imaju veća očekivanja od ljeta. Iz moje perspektive stvari izgledaju ovako; prvo skužiš da je završila škola po tome jer više ne ideš u školu, a bome je i pripeklo, ona ravnica se upali, vrijeme se počne rastezati kao žvakaća guma i dan jednostavno nema kraja. Valjaš se po onoj prašini, voziš na biciklu i rolšuhama, posvećeno guliš kraste s koljena dok satima sjediš na stepenicama u hladu babinog dvorišta, matori spavaju, nema nikog za druženje, gnjaviš sirote zečeve, jedeš lubenicu iz kore, nekad se penješ po stablima jabuka i šljiva u nečijem voćnjaku, jezik te peče od nezrelih trešanja, skačeš s drveta pa onda opet kidaš kraste, i tako sve ispočetka da ti ne bude dosadno.

E, onda kad pomisliš da ćeš umrijeti ili u najboljem slučaju izgubiti svijest i razum od dosade, saznaš da idete sedam ili, u najboljem slučaju, deset dana na more. Noćima prije ne spavaš, povraćaš od uzbuđenja i vožnje, satima čekaš samo da ti ne bi promaknuo onaj trenutak kad ti se iza nekog brda pred očima ukaže golema, plava voda. Pardon, more. Nisam još dokučila što je točno u toj slici toliko uzbudljivo, ti si mi ovim pismom dala misliti, pa kad malo bolje fenomenološki obradim tu temu, pisat ću ti.

Onda se konačno stigne na plažu. Sedam dana treba dobro i maksimalno iskoristiti pa cvrljenje počinje od ranog jutra, sramota me reći, ali nekad se ostaje i čitav dan na plaži, čak i za vrijeme sieste, vidim kako mi se smiješ, a djeca doslovno ne izlaze iz mora. Najčešće ne znamo plivati, nije baš da su nas roditelji kao male bacali u Dunav da se naučimo, naučit ćeš kad odeš na more, pa se kupanje svodi na stojeve u vodi, sumanuto bacanje po plićaku ili pak čučanje u plićaku dok ti usta ne poplave i koža s prstiju počne otpadati. Tako se rastačemo tih sedam dana, osim što se navečer sredimo kao da idemo na Sanremo ili manju svadbu pa šetamo uzduž i poprijeko rive i ližemo sladoled. Vrhunac je kad kupimo neku nalakiranu školjku od onih malih, vižljastih, tamnoputih Dalmatinaca koji su skontali turizam. Što bi rekla draga Luiza: "Jesmo li to bile mi?" Također, u tim morskim ljetima, moram dodati još i to, nastale su najznačajnije uspomene obavijene mirisom soli: prvi put sam plesala s dečkom u ljetnom disku, prvi put doživjela moć gitare na plaži, prvi put prespavala noć na klupi u pod vedrim nebom, prvi put se ljubila s neznanim dalmatincem s jezikom (poznatiji kao galeb), prvi put zaista zaplivala i proplivala.

Eto, to su u kratkim crtama slike koje su formirale moju ljetnu svijest, očekivanja, nadanja, težnje. Jasno, shvatila sam ja koliko je to smiješno, ali mislim da nisam do kraja pobjegla od toga pa iracionalno prenosim dalje. Taj imperativ maksimalnog iskorištavanja ljeta ujedno je kriv za neke od katastrofalnih odluka koje sam donijela u životu, primjerice da dijete od četiri mjeseca vodim na more; da u sedam dana na žalostan smještaj i hranu iz friteze potrošim koliko za mjesec dana jer ljeto je, moramo na more; da više puta temeljno izgorim jer, bože moj, kad ću opet ove godine na plažu; da se osjećam bolje jer sudjelujem kao svi normalni građani u ljetnom turizmu. I ja te posve, iako iz perspektive tamburice, razumijem koliko se gnušaš tog autodestruktivnog turizma koji se zadnjih desetljeća, a pogotovo godina pretvorio u neko halapljivo čudovište, dehumanizirao gotovo sve, osim one velike vode.

Najstrašnija ilustracija toga jest jedna slika od prošle godine kada sam bila s djecom na Braču. Tako smo se jednu večer, kao i moji preci nekad, namontirani šetali obalom, prije toga popili neke skupe (bezalkoholne) koktele – kući im ne bih dala te pare ni za tjedan dana, sve skupa s bonom za mobitel; i dok smo se tako šetali, baš kao nekad, djeca su uz rub staze prodavala izronjene i apgrejdane artefakte iz mora. To su sad puno respektabilniji suveniri nego kad sam ja bila mala, svaka generacija unapređuje naslijeđeno, no jedna me stvar zgrozila. I mislim da je ona samo srce izopačenog turizma. Kutija ispred jedne djevojčice, u njoj mali kunić, a ispred natpis – maženje kunića 2 kn, držanje u ruci 5 kn. Jezivo iznajmljivanje osjećaja bliskosti, "Croatia full of life". I naravno, nije dijete krivo, to je naprosto atmosfera i vrijednosti koje su ga usmjerile da iznajmi vlastitog zeku. Eto, i ja bih da se sve to uruši, ako me pitaš.

Pitaš me i što mislim da će biti sada. Iskreno, draga moja, meni su sve manje jasna pravila ponašanja uvedena u zadnjem periodu, poznatija pod famoznim nazivom epidemološke mjere koje naglo, s dolaskom ljeta, prestaju, iako je virus još uvijek tu. Bože sačuvaj da zvučim kao Pernar ili tkogod sličan tko vjeruje u teorije zavjere, ali sve ovo, moraš priznati, kao da malo funkcionira po principu – kako došlo, tako prošlo. Od maltene černobilskih momenata u vidu zaštitne opreme, najava pleksiglasa na plažama pa do izjave samog član-sam-HDZ-a-to-je-moja-privatna-stvar-Capaka kako nije velika opasnost da se ide na glasanje čak i ako ste u samoizolaciji, samo ako glasate za HDZ (ovo zadnje sam ja dodala, mislim da je on prešutio). Sve skupa je vrlo zbunjujuće, osim što je jasno da je puno ljudi izgubilo posao, prihode, psihičku stabilnost, obrazovanje, uobičajenu medicinsku skrb i još štošta.

Pričekat ću još neko vrijeme da donesem konačan sud o tome što se zaista proteklih mjeseci dogodilo. Ono što ja planiram za ovo ljeto jest sljedeće: završiti roman u hladu, povesti klince na neki otok i tjerati ih da budu na plaži čitav dan, sunčati se umjereno, voljeti ludo, ponovo probati ribu, i ispred svega odazvati se na pozivno pismo koje sam primila. Već imam nešto za čitanje. Ali prije toga, htjela ti to ili ne, ovom prilikom podijelit ću s čitateljima za mene najljepšu pjesmu o Dalmaciji, moje draga prijateljice i upravo osnivačice festivala Jedan na jedan. Uživajte, a mi se vidimo uskoro.

Poljubac moru,
Ivana

Olja Savičević Ivančević

Dalmacija, sve po osam

Ako ima koji zid
Na kojem se nisam sunčala
Ili griža s koje se nisam bacila
U more
Ako ima negdje neka baba
Da je nisam pozdravila
Ako plovi još koji brod
Koji nisam ispratila
Ako je ostao kvarat od ure
Da me pričekaš u zavjetrini
Jer kasnim

Ako ima bar jedna mačka
Oko restoranskih škovaca
Da je na brzinu pripitomim
Gušterica bez repa
Koja mi je utekla
Ako je ostala koja
Neugažena vlasulja
Jež, zeleno staklo
Prva bol plićaka
Ako ima koji neotučen lumpar
Pa ga nisam posrkala
Čvor da ga nisam vezala
Dvor u koji se nisam sakrila
Ako ima koji nepopišani
Kantun

Ako ima još koji turist
U siječnju
Ako ima koja krupa
Koja nije otukla
Sve latice u veljači
Ako ima koja mimoza
Na koju se nisam frižala
Škuribanda
U koju se nismo zavukli
Ako ima još koji sentiment
U sve po osam
Ako ima još nešto stereotipno
Najradije

Ako ima koji muški
Da ga nisam ugrizla
Ako ima koja ženska
Da je nisam ošinila
Ako ima nekog
Da mu se nismo narugali
Ako je ostalo
Išta na dnu teče
Ako ima još nešto
Da išta valja
Da nije bilo moje
Neka se javi
Neka se samo javi

Foto: Kris Sliver, Sveti Rok; Wikimedia Commons.