Kartoline iz Alicantea (2. dio): Dvi palme na otoku sreće

Prima: Kombinat Booksa
Šalju: Olja Savičević Ivančević i Ivana Bodrožić

Domovini iz tuđine

Ne mogu spavati. Nekad mi se to dogodi u tuđim krevetima, posebno u tuđini, a ta je insomnija još izraženija dok u Hrvatskoj traje predizborna kampanja.

Otkako smo Olja i ja u Alicanteu, brinem se da pratimo vijesti isključivo preko emisije Borne Sora i Domogoja Zovka #Prime time. To je sasvim dovoljno da ostanemo u kontaktu s negativnom selekcijom u društvu koja se ovih dana pojavljuje u vidu predizbornih kandidata. Olja se opire vijestima, kaže da joj je previše i ovo što je slučajno zakači preko društvenih mreža, osobno mislim da se Dalmatinci generalno puno lakše opuštaju. To i jest razlog zašto je Matoš pisao Domovini iz tuđine, a zato joj pišem i ja, dok Olja hvata popodnevnu siestu i tvrdi da je to genetski. Doduše, zato valjda i ne mogu spavati, iako vrijedno radimo, puno hodamo, smirim se tek izjutra oko pet. Osim politike, progoni me, razumljivo, i teorija književnosti pa usnim san: sjedi Slobodan Prosperov Novak s ružičasto nalakiranim noktima na nekoj terasi, gleda u daljinu, ja mu prilazim i mislim si, sad ću mu sve reći. Drskija u mislima nego u djelima zaustim: "Je l' vi znate koliko ste štete napravili baveći se ovim, bilo bi bolje da ste se bavili rijetkim pticama ili nekim drugim rijetkim pojavama u prirodi."

Shvativši da sam bila pregruba, bacim pogled na njegove nožne prste i pohvalim odabir nježno ružičastog laka za nokte.

Tertulia i tardeo: čajanka navečer, tulum u podne

Upoznajemo i ostatak ekipe iz Case Mediterraneo: šefa Javiera i lijepog Hektora koji je zadužen za naše honorare. Dok nam broji novac buljimo u njega kao začarane, ne samo zbog novca. Javeir svaki tren očekuje da mu jave kako je na svijet došlo njegovo peto dijete, ali ostaje na razini zadatka i na licu mjesta nam ugovara dva intervjua ujutro, a navečer imamo tertuliu – nešto kao književnu čajanku koju u ugodnom restoranu u predvorju hotela na obali vodi pjesnikinja Rosa Cuadrado za koju Javier tvrdi da je najbolja pjesnikinja u Evropi. Kroz stakla se vidi plava večer iznad stare željezničke stanice i brodovi u marini, a za stolovima se skupljaju ljudi i pod Rosinim vodstvom sudjeluju u razgovoru s nama uz piće i nešto za prigristi. Stvaramo nekakav englesko-španjolski miš-maš uz Ivanine smiješne komentare koje mi priopćava na hrvatskom, a koje na sreću nitko drugi ne razumije. I mali jezici imaju svoje prednosti! Uglavnom, s tertuliom su naše obaveze gotove, bar što se nastupa tiče, ostaje samo naš rad na rukopisima koji ne resi uvijek ona discplina koju smo imale na početku, ali ipak radi se svaki dan.

Za vrijeme večere Miquel, novinar El Munda s kojim smo to jutro odradile intervju, nabraja nam mjesta koja bismo trebale posjetiti. Priča nam o tardeu, lokalnom običaju vikendima. Ljudi izlaze u život ranije popodne, u dio grada s barovima, i zabavljaju se otprilike do ponoći.

I stvarno, vikendom su ulice pune ljudi, ali i dugo nakon ponoći. Ali i radim danom. Alicante nije jako velik grad, veći od Splita, manji od Zagreba, ali čini se kao da je čitav grad centar – prepun trgovina, restorana, dućana, kafeterija, knjižara, galerija... I sve je na pješačkoj udaljenosti.

Možda sam u životu vidjela i ljepših gradova (ali ne puno ljepših), ali – Alicante.

Prehrambene navike u rezidencijalnom objektu

Za mene je kuhanje bilo pitanje principa. U čemu je razlika ako ću sad ovdje ići kupovati luk, krumpir pa shvatiti u pola kuhanja da mi nedostaje mljevena paprika. Mogla sam tako i kod kuće ostati, hoću da budem pisac.

Gledala sam nedavno reportažu o Mariji Jurić Zagorki, jedan period svog života živjela je u Esplanadi i samo pisala, oko sedam godina, a kad se preselila u svoj stan, imala je kuharicu. Pričam uzbuđeno Olji, po stoti put, o negativnom utjecaju svakodnevnih kućanskih poslova na kreativnost, a ona se samo smješka i kima glavom. Ne znam kako, ispada da sve stigne, iako joj otvoreno nudim da je vodim po restoranima. Što se tiče ponude, hrana je raznovrsna, u dućanima jeftinija nego kod nas, a i življa. Može se sjajno jesti za razumne novce, s posebnim naglaskom na kolače. Doduše, za moj ukus malo je previše ribljih kičmica naokolo, ali uspješno ih izbjegavam.

Olja šutljivom upornošću slama moju agendu. Kao usput, napravit ću malo manistre jedan dan (ne mogu zapamtiti je li to tijesto ili varivo s tijestom), bacit ću nam malo povrća u rernu drugi dan, sve dok trećeg, znajući koje su moje pozicije, na pult ne izvadi sushi. Skoro sam se onesvijestila. Ne mogu je urazumiti da je sirovo opasno. Znala je da sam izgladnjela i iskoristila je tehniku dalmatinske matere. Samo ih je, te skoro još koprcave kolutiće, stavila pred mene i blago me pogledala. Utopila sam ih u onaj soja sos, pustila da kliznu niz grlo i pomislila, nema ničeg vrednijeg nego kad nas netko izbaci iz zone ugode, iz poznatog, iz predrasude koju nosimo kao bedž na reveru, u neočekivano bolje.

U Guillermo baru

Lutanje po nepoznatom gradu je kao zaljubljivanje. Gladnih očiju i gladih srca, sve želimo vidjeti, znati, obuhvatiti, prijeći. Ljubavnici su stranci. Ono strano i nepoznato nas privlači, ono poznato i prepoznatljivo, a rijetko i dragocjeno, zavolimo.

Guillermo bar, koji nam je preporučio Miquel, privukao nas je nečim nejasnim iako je skromno mjesto, prilično udaljeno od naše ulice Churruca, pa smo ga posjetile ponovo, nakon što smo prvi put poljubile vrata zaboravljajuć na siestu od dva do pet.

Za šankom je stajao ogoman tip, vjerojatno Guillermo glavom, okružen s nekoliko niskih i spretnih žena, koje su se brzo kretale lijevo-desno po restoranu i gore-dolje oko nekih pršuta koji vise sa stropa. Ispred šanka stajalo je desetak starijih muškaraca u živom međusobnom razgovoru, neki u trlišima, drugi u odijelima, pijući kavu ili jedući ribu s nogu. I mi smo se osjetile malo nesigurno sjedajući za stol, kao da smo ušle u nečiji dnevni boravak. Zapravo, Guillermo bar je kombinacije starog Fife (prije turizma), Vinkićevog Hvaranina i Kafića Uzdravlje. U njemu se skuplja društvo iz susjedstva. Dok nam je konobarica donijela ručak i vino, mjesto se napunilo, pa praznilo – žene i muškarci različite dobi, ali najviše stariji, ulazili su samo da bi nešto nekome rekli ili s nogu popili kavu ili sjeli i pojeli grah, paelju ili friganu ribu.

Vidim da Ivani oči sjaje. "Ovdje je kao u kinu", kaže mi zaneseno. "Ja bih ovdje mogla ostati cijeli dan. I kad bih živjela u ovom gradu, voljela bih živjeti u kući poviše ovog mjesta da mogu svratiti i pričati s njima. I jesti ove deserte."

Možda ima još takvih mjesta u Alicanteu, ali ovo je jedino na koje smo mi nabasale. Mjesto u kojem se ljudi susreću svaki dan. Zanimljivo da nitko nije izvadio mobitel, a tamo smo sjedile dva sata. Izvadila sam ga ja da slikam interijer Guillerma, ali Huawei nije uhvatio ništa od tog. Za neuhvatljivo nam ostaju samo riječi koje ćemo zapisati.

Noćni život Alicantea

Poražavajuće malo izlazimo vanka, mislim pritom na noćne izlaske. Zato smo donijele odluku još rano ujutro, uz prvu kavu, što god da se danas dogodi, nema isprike, večeras izlazimo.

Nećemo valjda večernji život potrošiti na HBO-ove serije dok smo u Alicanteu. Bit će prilike za fikciju bolju od stvarnosti, evo nas u Hrvatskoj već za par dana. Večeras idemo u Villavieja 6, piano bar. Program počinje u 20:30, a nastupaju flamenco i trbušna plesačica. Na podiju će se odvijati svojevrsni battle između plesačice orijentalnog plesa i plesačice flamenca. Već ispred samog bara, dok izlazimo iz taksija, dočekuje nas veseli mladić koji lupa potpeticama i izvodi plesne korake. Ponosno se predstavlja kao Mariano, španjolski Ciganin iz Sevilje. Pokušava nas nagovoriti da dođemo i na kasniji show gdje će on nastupiti. Ne zna niti riječi engleskog, ali konverzaciju održavamo živom dobrih deset minuta.

Počinje ples, jezik toliko univerzalan da je posve svejedno gdje se nalazimo, osim što je presudno da boravimo u gradu koji je toliko živ, bogat događanjima, šarenilom u kojem se isprepliću staro i novo, različite kulture, jezici, utjecaji. Isprepliću se nekako veselo. Olja je toliko oduševljena plesačicom flamenca da se moram boriti da plesačica orijentalnih plesova ne padne u drugi plan. Kad idući put izađe na podij sa sabljama pa pleše s jednom na glavi, a s drugom na boku, Olja hladno konstatira: "To bih i ja mogla." "Dat ću ti dva noža kad dođemo u stan pa ćeš vidjeti", prijetim joj. Samo ravnodušno slegne ramenima. Nakon flamenca zabasamo u jazz klub, iako je sedam ljudi u publici, živost ne popušta. Živost, to je glavna boja alikantskih noći.

Ne zaboravi Espanju

Realnost pomalo nagriza naš oklop. Probijaju se vijesti: konferencija o klimatskoj krizi u Madridu, Brexit..., a o onim iz Hrvatske, valjda, ovako dislocirana, ne moram: kad pogledam kakvu vijest preplavi me sram. Još samo tri dana i vraćamo se kući, ali prije povratka čeka nas izlet s Guiomar u Valenciju. Valencija, ponovim u sebi, još uvijek mi nije dosta uzbuđenja. Još ćemo malo biti dvi palme na otoku sreće, a onda po starom.

I da, svašta nosimo natrag: neka lica i susrete, duge šetnje preko plaže i kroz grad, penjanje na tvrđavu, sate pisanja isprekidane smijehom, flamenco u Villavieji 6, pivo u pubu i naše beskrajne razgovore o politici i plesu, Greti Thunberg i Eriki Lust, knjigama i tv serijama, ljubavi, tijelu, hrani... O tragedijama i komedijama koje su nas snašle i pretkinjama koje su se na različite načine uvukle u naše nove rukopise.

Pročitala sam veći dio nedovršenog rukopisa Ivaninog romana, koji je već sada, ovo krajnje suzdržano kažem, jako dobar. Uostalom, ubrzo ćete se uvjeriti. Ponekad bacim sumnjičav pogled preko naočala na nju u susjednoj fotelji i pitam se je li to ova plavuša napisala? Nema sumnje, ona je, to je ta moja pametna i hrabra prijateljica.

Da je oraspoložim pronalazim Prevertovu pjesmu Alicante u Ferlinghettijevom prijevodu s izvornika na engleski, a kako je pjesma vrlo jednostavna i kratka prebacim je na hrvatski, pa i prepjevam za foru. Neka se nađe za uspomenu:

Alicante 
(J. Prevert)
Naranča na stolu
Tvoja haljina na tepihu
I ti u mom krevetu
Slatki poklon sadašnjosti
Svježina noći
Toplina moga života

Alicante
(Olja)
Naranča na podu
Kava od jučer na stolu
Ivana brblja u svom krevetu
Slatki otklon od sadašnjosti
Toplina noći
Malo svježine u životu

Sve fotografije: Ivana i Olja.