Kartoline iz Alicantea (1. dio)

Prima: Kombinat Booksa
Šalju: Olja Savičević Ivančević i Ivana Bodrožić

Guiomar

Na početku, na ekranu se pojavilo njegovo ime Guiomar i poziv na rezidenciju za pisce Case Mediterraneo. Odmah smo zaključile da nema smisla da u Španjolsku idemo odvojeno, jedna u studenom, druga u prosincu pa smo im predložile da nas prime zajedno – taj stan u Alicanteu ionako je predviđen za više ljudi. Guiomar, izuzetno ljubazan i susretljiv, odmah se složio. Dopisivale smo se s njim dva mjeseca na engleskom, odgovarao je uvijek već isti dan, strpljivo, srdačno. U najkraćem roku rezervirao je i poslao nam itinerar i karte za avion i vlak.

Put je bio dug: let za Zagreb pa u četiri ujutro za Madrid preko Frankfurta i konačno vlak iz Madrida. Ali Guiomar se potrudio da nam rezervira prvu klasu: ručale smo i pile viski i kavu dok su u prozoru promicali maslinici. Kakav dobar čovjek taj naš domaćin barba Guiomar, složile smo se, ali kako ćemo ga prepoznati na stanici? Nemamo pojma kako izgleda. Misliš li da ima brkove?

Prema nama je, nasmiješena, hodala sitna djevojka svijetle kose. Prišla i predstavila se: "Guiomar. Nice to meet you!"

Christ

Čim izađemo iz prostora za carinu na madridskom aerodromu, kažem Olji: "Vidi, Mediteran." Ona se smije, uvijek se smije, ali ovaj put zato što točno zna na što mislim.

Razlika između frankfurtskog i madridskog aerodroma je u boji i zvuku zraka. Ovdje mu je struktura fluidnija, sve je žuće, crvenije i pohabanije, sve je sličnije onoj našoj državi koju smo ostavile u izvanrednom stanju. Djeca tjednima ne idu u školu, još malo pa će se početi grupirati u bande. Iako na to gledamo s laganom zabrinutošću, ne oklijevamo nastaviti prema željezničkom kolodvoru s kojeg će nas vlak odvesti u Alicante.

Vične gubljenju odlučile smo još u Zagrebu skinuti aplikaciju Uber koju ćemo, kao mladi ljudi, aktivirati da nas odveze od aerodroma do kolodvora. "Koja će?" pita Olja. "Ajmo obje!" bez odlaganja odgovaram, već će se kod jedne nešto zakomplicirati. Nisam to ni domislila, kod mene je već zapelo i ne da se instalirati. Odlučujemo malo izaći iz prostora aerodroma i potvrđujemo lokaciju. Na ekranu Oljina mobitela piše: Christ will be here in six minutes. "Vidi, Krist dolazi po nas", kaže mi ozarena. Sumnjivo mi je kako to zvuči i uopće se ne iznenađujem kad prođe više od šest minuta. Christ piše poruku, ne može nas pronaći, a mi mu odgovaramo gdje da nas pokupi. Ispada da nas ne može pokupiti na mjestu gdje stojimo pa se moramo vratiti u zonu aerodroma. Ja sam već za to da zovemo običan, skuplji taksi, kao velika pobornica Black Mirrora i protivnica rejtanja, spremna sam ostaviti Christa prije nego se pojavio. Ipak, na kraju ga pronalazimo, ispostavilo se da je Christ strpljiv tamnoputi mladić koji nas za razumnu cijenu vodi pravim putem.

Božja iskra na plaži San Juan

Na zlatnom pijesku plaže San Juan sunča se dosta turista. Za šetnju gradom dovoljna je majica ili košulja, ali na dugoj gradskoj plaži poviše koje se izdižu i neboderi i brdo i Castillo de Santa Barbara, vlada vječno ljeto.

Zakopavamo stopla u pijesak i ostajemo tu čitav sat; planiramo kupovinu kupaćih kostima u trgovini ispod zgrade u našoj ulici koja se zove Churruca, ali već prekosutra zovu kišu.

Na izlazu s plaže, gdje počinju riva i marina, stoji nekoliko ljudi u zrelijim godinama pokraj improviziranog štanda. Pod palmama: muškarci u odijelima s kravatom i žene u poslovnim kostimima. "Ovi Jehovini svjedoci", kaže Ivana, "Uvijek imaju ružne cipele. Ne znam jesi li primijetila... Evo, meni sad dođe da odem tamo do njih i pitam zašto ne nabave neke ljepše. Kako ikog mogu preobratiti u takvoj obući?"

"Stvarno ne znam", kažem. Ona zaključuje: "Pogledaj samo te cipele, draga moja. Nema tu božanske iskre."

Riva je popločana keramičkim pločicama, hladna kao izlazak iz kupke. Otresam pijesak sa stopala i navlačim špagerice na bose noge. Prvi je dvanaestog, dan je sunčan i nama se nikamo ne žuri.

Procesi pisanja

Ivana mekom rukom uvodi čeličnu disciplinu u naš rezidencijalni život: buđenje (8.30), kava, doručak, pisanje, šetnja, ručak, odmor, pisanje, izlazak (ili čitanje i film), spavanje, a kako stvari stoje uskoro i neka sportska aktivnost. Doživljavam ovo kao nešto vrlo ugodno i oslobađajuće s obzirom na to da sam u gotovo svim životnim kombinacijama obično ja ta koja uvodi nekakav raspored i organizaciju, što je zapravo zamorno, često i iscrpljujuće. Imati pored sebe osobu koja je bar jednako, ako ne i više, posvećena, odgovorna, ozbiljna u onome što radi (u svemu što radi), a neozbiljna izvan toga, rijetkost je i divota.

Obje radimo na rukopisima novih romana s tim da je Ivana odmakla dosta dalje od mene. Razgovaramo o procesima pisanja, o sumnji. S obzirom na to da sam u međuvremenu napisala zbirku pjesma, usporila sam s proznim rukopisom. Razbijam glavu o struktruri koja mi se čini previše labavom, iako znam da će se stvari tijekom pisanja povezati, baš kao što se poveže ono bitno u životu, i da će me ti trenutci ispuniti velikim zadovoljstvom. Ivana se žali da nakon sto pedeset kartica teksta ne zna "ima li to ikakvog smisla". Uvjeravam je – kad prijeđeš sto kartica, više ne razmišljaš o smislu, samo pišeš.

Navečer, prije spavanja, u lođi našeg stana u ulici Churruca, pijemo po čašu crnog vina i tu se sjetim kolege, mađarskog pisca, koji mi je pričao da ispiše draft romana od početka do kraja, bez predaha i uređivanja, a tek se onda vraća u priču, raspisuje i dorađuje. Možda bismo trebale biti malo više kao on ili one mi koje pišu kao na početku, bez sumnje, bez očekivanja.

Popodne zaspem na kauču uz zvuk tipki – Ivana piše u fotelji – to je zvuk priče koja dolazi umirujući, dobar. Sanjam kako riječi pretrčavaju preko plaže San Juan i ostavljaju trag slova, ali ne uspijevam pročitati španjolski.

Olja slaže lancune

Brzo mi se otvorilo, to pisanje, počela sam već prvi dan. Ustvari, mislim da mi se otvorilo već u trenutku kad sam rekla Olji da mi ne pada na pamet da kuhamo. Duboko sam uvjerena kako kućanski poslovi, u velikim količinama, na specifičan način štete pisanju i kreativnosti. Satara svakodnevnog pranja posuđa, služenja doručka, ručka, večere, nabavka namirnica, pranje rublja, generalno "mental load" da bi se održalo kućanstvo i pripadajući članovi, uvijek isti poslovi koji propadaju u bezdan nevidljivog, ne dozvoljavaju izlazak iz uskih okvira.

Pametno su to osmislili. Dok sjedim zavaljena u fotelju i pišem, krajičkom oka vidim Olju kako slaže lancun. Doživim epifaniju. "Jebote, nikada nisam bila na toj strani." "Kojoj?" pita Olja zadubljena u ravnanje ćoškova. "Pa zamisli, ti ovako sjediš i nešto svoje radiš, možda samo čitaš novine, a ta druga osoba vječito, svakoga dana, sasvim podrazumijevajuće oko tebe slaže plahte, skuplja rublje, posuđe, organizira sve sama od sebe i još izdaje naredbe o budućim procesima u danu. Koji je to lagodan život!" tek tada mi svane. A onda Olja doda: "I još tvrdi da te voli." "Da..." složim se u čudu "nevjerojatno".

Dok svaka za sebe kontempliramo u tišini o ravnopravnosti, ljubavi, pisanju i kreativnosti, sjetim se dobrog Aristotela. On je još davnih dana tvrdio da čovjek treba živjeti s najboljim prijateljem, prijateljstvo je jedini ljudski odnos zasnovan bez prisile, bilo hormona, bilo nužde. Također, dobro dođe i malo dokolice, bez nje je zaista teško misliti. Zaključujem da kada se radi o procesima pisanja s ova tri tjedna dobile smo jack pot – prijateljstvo, dokolicu, a za disciplinu ću se već ja pobrinuti.

Egzotično voće prije spavanja

Stan u kojem boravimo je ogroman. Kada je svaka od nas u svom dijelu stana, moramo se dovikivati da bismo se čule. Imamo i svaka svoju kupaonicu, doduše, bez dovoljne količine tople vode. Ubrzo detektiramo da je problem u tome što je boca s plinom prazna, a bojler je plinski. Nova stoji pored s kompliciranim mehanizmom za zamjenu – na prvi pogled.

Konzultiramo srdačnu Guiomar koja nas preko Vibera uvjerava da je stvar vrlo jednostavna, postoje upute koje treba slijediti i dotok tople vode će se nastaviti. Nakon nekoliko neuspjelih pokušaja, odvrtanja, zavrtanja, vakuma, kada se zaista puni vrelom vodom. Sklona tragičnim raspletima događaja svako malo upitam Olju: "A neće nas to po noći ugušiti? Ne misliš li da negdje plin curi, znaš da se on ne osjeti? Nismo još ni upoznale nikog iz Alicantea, nismo imale ni književnu večer, a tako nam je dobro krenulo." Olja se smije i kaže da neće. Možda zato jer je njezina soba u dijelu stana koji je dalje od plinskih boca, a možda samo jer ima optimističniji pogled na život. Poduzimam sve korake da do ujutro ostanemo žive. Oblažem grlo boce s pjenom deterdženta da vidim prave li se mjehurići, mjehurića nema, ostavljam otvoren prozor blizu boce, sva ostala vrata zatvaram.

Ponoć je blizu. Dok perem zube, Olja mi opet nešto viče iz svojeg dijela rezidencije. Mumljam da je ne čujem pa dolazi ispred moje kupaone. Mislim da se radi o nečemu životno važnom.

Kaže: "Slušaj, da moraš do kraja života jesti samo jednu vrstu voća, koja bi to bila?"

"Ananas", kažem.

Da ne ispadne da je bezveze dolazila pitam i ja nju: "A ti?"

Olja malo zastane, pogleda u strop pa kaže: "Au, to je teško pitanje..."

"Da, pitam se tko ga je postavio", kažem, a ona se počinje smijati pa sve zvoni narednih deset minuta.

Nema lošeg načina da se ovo rasplete, zaključujem.

Fotografije: Olja i Ivana