Četvrtak
30.01.2020.

Glamurozan život samostalne umjetnice




Extra_large_audrey-hepburn
Iz trailera filma 'Doručak kod Tiffanyja'.
A+ A-


To: Ivana Bodrožić
Subject: Glamurozan život samostalne umjetnice

Prijateljice draga,

Hvala ti što si mi sinoć poslala svoju novu pjesmu, jako me razveselilo i to što si je napisala i to što si imala potrebu podijeliti je sa mnom.

Predlažem da je staviš u svoj odgovor kako bi je i drugi mogli pročitati, da im se danas dogodi nešto lijepo, neki pronalazak, a uostalom ona je i neposredan povod današnjem pismu.

Tvoja pjesma koja suptilno govori o svakodnevici jedne pjesnikinje, ali i mnogih drugih žena, stigla mi je u trenutku kada sam po drugi put pokušala pročitati novi prijedlog Zakona o obavljanju umjetničke djelatnosti Ministarstva kulture i zaključila da nema načina da se probijem do kraja tog teksta. Prije toga zazvonio je mobitel na katu i u pokušaju da uzvratim propušten poziv, saznala sam i to da su mi "onemogućene odlazne usluge" jer sam zaboravila platiti račun. Platiti račun zaboravila sam jer sam pisala roman. Ti bar znaš taj osjećaj kad napokon imaš nekoliko sati samo za rad na tekstu, kad si sasvim u njemu i kad realnost počneš odrađivati onoliko koliko je nužno jer takva hibernacija je jedini način da se knjižurina privede kraju. Ljuta na sebe, baš sam pomislila da smušenjaci kao ja zaslužuju sve ono što se o umjetnicima misli: dakle, ukratko: da smo nesposobni za stvaran život. Jer da sam sposobna sigurno bih na vrijeme plaćala račune i znala pročitati prijedlog Zakona. Pa svatko danas može napisati roman, a razumjeti spise i platiti račune, složit ćeš se, malotko!

Shvaćaš li barem ti što nam se to sprema? Je li istina da će država imati kontrolu nad statusom umjetnika? Kriteriji dobivanja i održavanja umjetničkog statusa neće se temeljiti na kvaliteti rada, postati će tržišni? Je li istina da će kao i obično nafrkati oni najosjetljiviji, koji nisu profitni ni profitabilni – reci, daj, kad smo kod naše struke, tko od pjesnika i pjesnikinja jest?! I kako to da ljude na koje se ovaj zakon odnosi nitko ništa nije pitao pa uglavnom padamo s Marsa? (Ovaj naš će tekst izaći nakon radnog sastanka u HDP-u na kojem će se raspravljati o prijedlogu Zakona i primjedbama na isti i gdje će se, nadam se, neke stvari razbistriti, ali u ovom trenutku ni ti ni ja to ne možemo znati.)

Bilo je već primjera koji pokazuju kako bi to moglo izgledati kada Ministarstvo bude odlučivalo tko je, a tko nije umjetnik. Da navedem samo jedan, noviji i poznatiji: kada je o knjigama i godišnjoj potpori za najbolje objavljene naslove riječ, poznato je da onima koji se komisijama nisu privatno sviđali nije nimalo pomoglo što su njihove odbijene knjige imale odličnu recepciju, nagrade i prijevode – što je prilično opipljiv kriterij kad se prosuđuju umjetnička dostignuća, svakako opipljiviji od privatne naklonosti članova komisije pojedinim autorima za čije naslove nitko ni prije ni kasnije nije čuo. Bilo je tu nešto proizvoljnosti, nešto nepotizma i puno dobrog starog impresionizma kao jedinog kriterija prilikom prosuđivanja "umjetničkih dostignuća". Uzalud stoljeća teorije i kritike, uzalud godine i rezultati ozbiljnog književnog rada. Eto kako cinizam, nebriga i izostanak znanja i volje za komunikacijom vode u samovolju i ekonomsku cenzuru koja je nova ili tek prikrivena politička cenzura. Naš rad u takvom neradu i neredu ne vrijedi ništa: pokrij se ušima i čekaj dok tvoji prijatelji ne zasjednu u kakvoj komisiji.

Postoje kod nas dobri zakoni, uredbe i mjere, samo u praksi postaju nakaradni. A s ovim novim prijedlogom Zakona o pravima umjetnika izgleda ni u teoriji izgleda dosta toga ne štima. Možda bi trebali razmisliti o tome da konačno porazgovaraju s ljudima koji imaju nešto prakse?

Što se tiče stava javnosti koja bi kao trebala stati uz umjetnike, jer oni su naša publika, nekako sam sumnjičava. Sjećam se epizode u Banovini nakon što sam objavila prvu knjigu proze i počela se profesionalno baviti pisanjem jer, iskreno rečeno, neki drugi stalan posao nisam uspijevala dobiti (što je bila sreća u nesreći pa eto sad radim ono što volim i najbolje znam). Tada je mojoj zbirci priča, zapravo njenom njemačkom izdavaču, dodijeljeno nekoliko stotina eura potpore za prijevod što je jedino što sam ikad dobila od grada Splita – i neka je.

Uglavnom, tada me zaskočila novinarka lokalnog portala, gurnula diktafon pod nos i pitala kako je to biti subvencionirana književnica kad se zna da su naši najveći pjesnici živjeli u gladi i siromaštvu i umirali od tuberkuloze. Majke mi, Ivana, rekla je tuberkuloza.

I dok sam pokušavala dokučiti treba li mi biti neugodno zbog toga što nisam sušičava, pitala je mislim li da će se komforan život u koji sam upala milošću gradske uprave negativno odraziti na moje pisanje jer "nema velike umjetnosti bez velikog bola". Novinarka je sigurna da Tin ne bi dobro pisao da nije bio boem, a današnji pisci nisu boemi. Promucala sam nešto u stilu da se vremena na sreću mijenjaju, da svaki rad treba platiti, a čak i umjetnici moraju jesti. I da bi Tin, uvjerena sam, pisao jednako dobro i sigurno bio plodniji da je mogao živjeti pristojnije i duže i još više se posvetiti radu jer je za njegovo pisanje važnije da je, unatoč boemštini, bio i vrijedan radnik. A veliki radnik ne bi trebao živjeti u egzistencijalnoj bijedi, pogotovo ako je tako veliki pjesnik.

Nisam je uvjerila, pogledala me kao jadnicu koja se namjerava dočepati novaca čestitih poreznih obveznika, dok prave književnice i istinski pisci u sobicama bez grijanja pišu remek-djela koja slažu pod skromnu slamaricu, odmah pokraj litre travarice i konopca za vješanje.

U međuvremenu se status pisaca možda i popravio, ali ne i način na koji javnost gleda na stvari: umjetnost je sjajna stvar, ali umjetnici su besposličari i "uhljebi". Provjerimo malo kako stvari uistinu stoje:
kao dio nove prekarne klase jedni smo od rijetkih koji svako svoje slovo moraju zaraditi, živimo uglavnom od honorara, dakle od tržišta, od toga što prodajemo svoju umjetnost. A država – država nam preko HZSU-a osigurava doprinose, tolike da će nam mirovina jednog dana biti 1500 – 2000 kuna. Do takve mirovine, da bismo ostale radno sposobne, treba sačuvati zdravu glavu, snažno srce i kosti jer kao samostalni umjetnik na bolovanje ne možeš lako. Nema onog "dijete mi povraća". Znaš i sama, rokovi ne čekaju, koliko muzike toliko para: mali povraća, ti kao radiš, ti povraćaš i radiš.

Hajde da usput rasvijetlimo i tu famu o (ne)mogućnosti da autori žive od književnosti. Kao i ti, status profesionalne književnice imam već desetak godina. Prvi džeparac zaradila sam u svojoj dvanaestoj na natječaju za kratku priču. Pišem svaki dan (i pri tom ne mislim na novinarstvo, nego na književnost). Surađujem s raznim izdavačima, prevoditeljima, kazalištima, filmašima i likovnim umjetnicima kod nas i vani. Sudjelujem na festivalima, sajmovima, radionicama, putujem naokolo, nastupam, govorim. Pišem u svim formama, vrstama i žanrovima, za sve uzraste, u svako doba dana i noći. Vrlo slično kao i ti. I tako se uistinu može živjeti od književnosti, čak i kod nas, iako vrlo neizvjesno.

Nedavno si me pitala: jesmo li nas dvije ovo previše ambiciozno zamislile? Ovaj život?

Eh, možda s obzirom na neke startne pozicije i jesmo. Možda će hrvatska književnost, ako zaživi taj novi zakon, postati samo zabava za dokone hobistice i hobiste.

Priznajem – ako sam kao djevojčica ikad zamišljala život profesionalne književnice, nije to bio Tinov život ili život Marije Jurić Zagorke, možda sam zamišljala pustolovinu i glamur, Hemingwaya i Sagan, kabriolete i avanturu, ljubav, ovisnost i tragediju.

Sigurno nisam razmišljala kako ću od prvog do prvog preživjeti od svog spisateljskog zanata. Ali kako je i tebi i meni, kao i svim prekarnima, to pitanje već godinama nad glavom, odgovorit ću: mi ćemo se znati dočekati na noge jer moramo, a i navikle smo – glava u oblacima, noge čvrsto na zemlji. No, mnogi koji vrijede neće.

A glavno pitanje nije (samo) kako preživjeti, nego kako dok preživljavaš, dok balansiraš u svemu tome što te mijenja – dok postaješ super sposobna platiti račune, podići djecu, nositi se s problemima, shvatiti birokraciju – kako sačuvati čaroliju iz koje pišeš, ostati pjesnikinja. Ta čarolija, to je glamur.

Do skora,
O.


To: Olja Savičević Ivančević
Subject: Glamurozan život samostalne umjetnice

Draga moja,

Ovo tvoje pismo me nalazi u pravi čas. Tjedan je počeo tako da je D. u noći s nedjelje na ponedjeljak povratio jedanaest puta, kunem ti se, nakon desetog sam već mislila da će sirotan dušu ispustiti i pitala se trebamo li se uputiti prema hitnoj pomoći. Nastavilo se tako da cijeli tjedan nije išao u školu, trbušna viroza je mutirala u kašalj – grlo – nos, do petka se konačno oporavio, a ja u ovo nedjeljno jutro sjedim okružena balavim maramicama, kašljem kao magarac, potop iz nosa i očiju prijeti laptopu i pitam se hoću li se oporaviti do prekosutra kada bih trebala krenuti na put.

Ne zamjeri na ovoj naturalističkoj sličici, ali palo mi je na pamet, baš kako si dobro detektirala u svojoj borbi s čitanjem prijedloga Zakona o obavljanju umjetničke djelatnosti, da kao samostalna umjetnica i majka, sad već jedne tinejdžerice i petaša, nikada u svom profesionalnom, glamuroznom životu nisam imala ni dana plaćenog bolovanja. U sličnoj računici, s još malo duljim stažem, možeš i sama doći do prosječne brojke trbušnih i svih ostalih viroza koje je tijekom karijere trebalo sanirati. Najčešće, čak i kad umjetnici/umjetnice žive s partnerom i dijele teret roditeljstva, samozaposleni i glamurozni po logici stvari ostaju doma, uzimaju neplaćeno bolovanje, porodiljni dopust, skoknu servisirati auto, obaviti tehnički, pa nabrzinu po ispričnicu za dijete do doktora, a onda samo još do Kauflanda, hoćeš nećeš, nešto će trebati i skuhati.

Na putu do stana, da upotpunim tvoju tragikomičnu priču iz Banovine, presretne me susjeda, kaže da me je vidjela na televiziji i da me moli, ako bih joj mogla pomoći. Već je podne, knjižurina se neće sama napisati, a ja cupkam dok pokušavam shvatiti što je na stvari. Asocijativni luk ide ovako: muž ju je izbacio iz stana, a ona je podignula tužbu, nema sredstava za odvjetnika, sugerirali su joj kako da je napiše, a mene moli da joj pomognem sastaviti tekst budući da sam – pisac. Eto jedne od desetina zabuna. Zabrinuta i zgrožena nad njezinom sudbinom, no ne znam kako bih joj sa svojim vještinama i profesijom pomogla. Ne znam odakle bih krenula raščišćavati ovaj nered percepcije, možda samo da skratim: nemaš tuberkulozu pa kad si već na televiziji, bolje da pišeš tužbe nego pjesme, a ako pjesme možeš pisati za džabe, što ne bi mogla i tužbe?

Prošli sam tjedan sasvim slučajno saznala da je jedan izdavač uvrstio moj tekst u udžbenik iz hrvatskog jezika za šesti razred. Ovog puta ga ne imenujem samo zato jer se naknadno ispričao nakon što sam podignula frku pa je poslao molbu za mojim dopuštenjem i obećao sedam kuna po retku. Naravno, nije to prvi put. Ovo je samo najsvježije. Kriminal koji me je stvarno pogodio bilo je kad sam shvatila da je netko bez mog znanja i dopuštenja snimio audio knjigu Rupa u studiju, to stavio na YouTube i pokupio preko 20.000 pregleda. Pogađaš, ne postoji ta institucija koja bi nas u takvom slučaju zašitila, nikakva firma, izdavaču nije stalo, a još manje državne institucije koje se pisaca sjete tek kad se pošteno ohlade i više ne mogu ni pisati ni govoriti. Da sam dobila samo jednu kunu za svaki pregled, mogla bih bar tri mjeseca u miru pisati. Eto ti glamura.

Moja ti, možda sam malo pretjerala u ovom gnjevu, ali oprostit ćeš mi, pojačan je kašljem i grloboljom pa sam oko teme frustrirana više nego inače. Pročitala sam prijedlog Zakona o obavljanju umjetničke djelatnosti, kao i nekoliko tekstova koji su ga slijedili, raščlanjivali, pojašnjavali, a onda konačno i ministričine nemušte odgovore na neka od pitanja koja si istaknula u svom pismu. Nakon tog poduhvata, nekoliko stvari imam za reći; prva od njih je da bi Noru Krstulović, kada bismo živjeli u nekom normalnom društvu, trebalo odlikovati Danicama, Frankopanima i svim ostalima iz ekipe medalja, koliko je ona svojim radom, pameću, borbom doprinijela očuvanju i ovako jadnog digniteta hrvatskih umjetnika i javnog dobra općenito. Upravo je ona, između ostalog, i ovaj Zakon pročitala i sumirala na način da ga mogu shvatiti i oni neupućeni u akte i smicalice kojima se ta prava žele smanjiti. Nora Krstulović zarad općeg dobra svoj rad je učinila besplatnim i omogućila svima da sažetak čitaju na stranici Teatar.hr. U cijeloj ovoj stvari, čini mi se, i umjetnici bi mogli nastupiti ujedinjenije, artikuliranije, odvažnije, da ih ne iznenadi sve ovo što se, moguće, sprema.

Pitala si me što se sprema, prijateljice? Voljela bih da ti mogu dati konkretniji odgovor, ali i mene je zbunilo probijanje kroz šumu administrativnih začkoljica i proizvoljnog tumačenja zakona i pravilnika. No ono što mi moja umjetnička intuicija govori jest da nas neće, kao ni bilo koji drugi segment društva, zaobići sedirajući zagrljaj neoliberalnog kapitalizma, što je samo jedan od problema koji će na površinu izbaciti ono što tržište traži. A znamo što tržište traži, lako probavljivo i opet sedirajuće. S druge strane, ako će Ministarstvo kulture, odnosno Ministrica biti ta koji će odlučivati o tome tko se od umjetnika smije upisati u registar i biti dozvoljen umjetnik od države te koga će izbaciti, po mom mišljenju, to je klasičan sukob interesa. Autentični umjetnički radovi najčešće progovaraju upravo o lošim stranama ljudske prirode, pa tako i sustava u kojem žive, političkih aktera, njihovih odluka koje čine ljudima štetu. A koji će ministar u Hrvatskoj, molim te lijepo, draga moja, upisati u taj famozni registar primjerice Olivera Frljića ili nekoga njemu sličnog? Ako pak upiše radospominjanog gospodina Slobodana Prosperova Novaka ili barda Aralicu to će onda biti školski primjer sukoba interesa. A onda će nam sva umjetnost, dobro je neki dan pisao Jurica Pavičić, izgledati kao Vrdoljakov General. Eto, to bi nam se moglo spremati. Bolje da nisi ni pitala.

Što se tiče egizstancijalnih problema, a povezano s tržištem i mirovinom, ni tu ne vidim radost. Bit će to jedno nezivjesno životno doba zrelosti, da se našalim na naš račun, možda baš predlagatelji Zakona vode računa da se u umjetničkim životima održi ta tenzija i čarolija neočekivanog. Da nam baš do kraja ne oduzmu perspektivu slamarice, tuberkuloze i konopca.

I za kraj, to si me zapravo pitala, kako sačuvati čaroliju? A ja ti bez ironije kažem: tako da sve zamislimo još ambicioznije, dok kašljem u zadnju maramicu, i stavljam sprej u grlo koji je poskupio na 82 kune (možda da izvadim krajnike prije mirovine), tako da pišemo dalje i bolje, tako da budemo glasnije i opasnije.

Pjesmu koju si tražila šaljem ti da upotpunim sliku glamurozne svakodnevice dok nas u isto vrijeme vidim kako čekamo deseti u mjesecu da sjede mirovina pa da idemo sve sprašiti na cipele i sunčane naočale. Kad smo bile u Španjolskoj, onih zadnjih dana, i skoro već ostale bez para, sjećam se dobro prijateljice, znala si reći ovako, podižući prst prema nebu: "Gladne, ali sa stilom!"

Ljubim te,
Iv.

*  *  *

Pronalazak
 
Sanjala sam da sam ljudsko jedro,
vučem te za nožni palac pod jorganom,
budi se, napušta me strpljenje,
pas mora na pišanje,
muka je već počela.

Sanjala sam da sam ljudsko jedro, mama,
ponavljaš,
lupam po sobi, otvaram prozore,
skupljam zguljenu odjeću
s naših sinoćnjih tijela
koja su otišla u nepovrat.

Ne osjećam više jutro, ali znam ga iz knjiga i filmova
trebalo bi obećati nešto.
Ja sam već u podnevu, u tragediji iza ugla,
u propuštenim prilikama,
u oštrici crne misli kojom započinjem dan.

Uperena u moranje, bivša pjesnikinja,
ne vidim ni kako ti je kosa potamnila,
ni kako je tvoje stopalo preraslo moje
ne vidim ni kako smo te prevarili,
više ne vidim stih ni kad mi ga nacrtaš.

Dok se rastežeš još uvijek na brodu,
iz potplaublja snova iscuri tvoj glas:
To mi se uopće ne čini kao da je bolno.

I posve nenadano, nakon tisuću lažnih jutara,
osjetim ubod zadovoljstva, osjetim da sam ga
skrivenog, kamufilarnog u tvoj san,
uvijek s novim licem, ipak prepoznala.

Zato, sve što ti želim,
visoka moja kćeri,
tamne kose,
i snova u stihovima

Postani ljudsko jedro,
to mi se uopće ne čini da je bolno.

Fotografija: Audrey Hepburn u filmu Doručak kod Tiffanyja; izvor: trailer.

POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.