Čudovište

To: Olja Savičević Ivančević
Subject: Čudovište

Draga moja,

znam da te nema. Znam da si ovoga četvrtka opravdano odsutna, ali ja više ne znam kako pisati ovu kolumnu, kako započinjati ova naša pisma, a da se ne obraćam tebi. Uskoro ću i roman započeti s: "Draga Olja..." tako će mi biti lakše.

Znajući da neću dobiti odgovor, dvojila sam da li da pišem uopće ili da, po prvi puta otkako se javno dopisujemo, preskočimo tjedan. Potom sam shvatila da mi ovo naše dopisivanje dođe nešto kao osnovna higijena, kao sabiranje i preslagivanje kaotičnih misli i događaja koji će ipak, u razgovoru i razmjeni s tobom, zadobiti neki oblik reda i mira. Shvatila sam i da ćeš mi tako manje nedostajati. I da ću lakše podnijeti sve što nas okružuje.

E pa da znaš, prijateljice moja, dok ti ovo pišem, zaista sam u komi. Prvo, pojela sam daleko previše napolitanki s kremom od lješnjaka, možda pola kutije, a možda i lažem jer me sram da svi to pročitaju, uglavnom toliko da mi je sad već muka. No nemoj misliti da je ovo nutricionistički problem, iako ti znaš da sam ovisna o slatkom, ali nije ni blizu toga, možda je malo emotivni, ali je prije svega društveni i politički. Objasnit ću ti o čemu se radi. Jučer sam bila u Kauflandu, ogromno pakiranje napolitanki bilo je na akciji – jedan od simptoma ovoga vremena i društva – što će ikome tko nema devet članova obitelji kila napolitanki, ali osjećam se glupo da platim za malo pakiranje jednako kao za i veliko pa sam, da ne budem glupa, uzela veliko. I onda kad ga otvoriš, znaš već kako to ide.

U isto vrijeme dok sam hodala tim velikim dućanom s vrećom napolitanki u ruci, vukući u drugoj košaru s nekoliko stvari, svako malo ugledala bih ljude koji udubljeni u atmosferu kataklizme nose kartone mlijeka, vreće brašna od po deset kila, a kad sam malo bolje obratila pažnju na police, shvatila sam da nema više zaliha određene tjestenine, šećera, ulja i još koječega. Nije neka vijest ovo što ti sad prenosim, u Hrvatsku je došao mutirani virus gripe, ali panika je podignuta na neviđeno visok stupanj što je rezultiralo time da ljudi u nerazumnom strahu za svoj život pustoše dućane, kupuju što im treba i ne treba, sklanjaju se iza maski, u pokušaju preživljavanja života guraju se u dugačkim redovima ispred ljekarni.

Uz pomoć senzacionalističkih medija i neodgovorne politike sve se može racionalno objasniti; treba nam hrana, trebaju nam lijekovi, trebaju nam zalihe, trebamo se okrenuti sebi. No to je, čini mi se, tek krhka površina mutnog stakla koje prekriva muljavo duboko jezero u kojem oduvijek spava Čudovište Paranoje kojeg takozvana racionalnost neprekidno hrani. Takozvana racionalnost servira se uvijek i kad treba umiriti savjest u društvu ili u obitelji, svejedno: ubijali smo jer je rat bio obramben, svi su drugi to radili pa sam i ja, ukinuli smo jer se nema novaca, istukli smo jer su bili neposlušni, izazivala je pa je dobila. To Čudovište, jednom kad nesputano snažnim i promišljenim društvenim mehanizmima izbije na površinu, ima određene zahtjeve, a oni se uglavnom odnose na to da ljudi moraju početi isključivo misliti na sebe, zatrti svaku mrvu empatije i solidarnosti smatrajući, posve racionalno, da bi ih to moglo dovesti do situacije da nekog drugog pretpostave sebi, koštati života pa u svakom drugome vide neprijatelja, prenosnika zaraze. Idući korak koje Čudovište zahtjeva od nas jest da povjerujemo u svaku serviranu teoriju zavjere, a zatim hop, ulazimo u rat, a onda je već sve lako i sve moguće. Onda ljudska lica izgledaju kao maske, ove što se prodaju po sto kuna ili ove s karnevala u Imotskom, onečovječena, posve različita od nas pravih pravcatih ljudi sa stvarnim osjećajima i potrebama. Nas kojih je toliko malo.

Ti, naravno, shvaćaš da je ovo ironija, a ja moram naglasiti da netko ne bi pomislio da izuzimam sebe iz kvarne ljudske vrste. Mora da si primijetila, draga moja, da se uvijek svi žalimo kako na svijetu ima malo dobrih ljudi? A nekim čudom za sebe uvijek znamo da spadamo među njih. Ti bi mi to možda znala objasniti, meni svakako ta disproporcionalnost nije jasna. Uz tako puno dobrih ljudi ni Čudovište Paranoje ne bi bilo lako moguće, ali ovih se dana u Hrvatskoj glasa iz velike blizine i čini mi se da mu ne treba mnogo kako bi probilo na površinu, svoje kandže već je pružilo prema gradskim trgovima, riče glasno na okupljanjima koja bi trebala slaviti duhovitost i zabavu. Umjesto toga simbolički se spaljuju čitave obitelji, ljudi poput nas, ali onečovječeni. Uz pomoć narodnog običaja fašnika Paranoja uspješno racionalizira čak i simboličko spaljivanje ljudi. Pisala si i ti sama već o tome, draga, kada su prije dvije godine racionalni i dobri ljudi na karnevalu u Kaštelima spalili knjigu, dječju slikovnicu koja govori o djeci koja imaju dvije mame ili dva tate. I onda se onaj neracionalni dio društva zgražao, zamisli, spaljuju knjige, a već dvije godine kasnije, došli smo do ljudi. Istospolni par s djetetom gori pred očima druge djece. Pa ti vidi gdje smo sad.

U međuvremenu ja sam pojela još četiri keksa. Izgubljena sam. Trudim se pronaći književne reference kako bih ova svoja promišljanja oplemenila za pismo Booksi, kako bih pronašla utjehu, opomenu, poveznicu s nekim sjajnim romanom ili izuzetnim pjesmama, ali sada sam samo ljuta i tužna zbog svega što se događa. Rijetko mi se događa i to da pomislim kako književnost ne može dati nikakav odgovor dok gore ljudi, dok se nad sve nas nadvija novi oblik fašizma koji će nas uz pomoć beskrajnog medijskog prostora neprestano držati u strahu od nekog ili nečeg.

Poražena sam dok mislim na tu jednu djevojčicu, s njome bih i završila, a knjige ću ostaviti za drugi put, čini mi se neumjesnim forsirati misli velikana. Dakle, poznajem je sad već neko vrijeme. Ona je još uvijek previše mala da bi bila svjesna tko je i zašto gorio prošli utorak na trgu u Imotskom, u gradu čiji se gradonačelnik (evo, neka to bude gotovo kao upliv literature u ovo pismo) zaista preziva Budalić, a njegov politički oponent Kukavica. Svoje prve tri godine proživjela je u sirotištu, njezina biološka majka ima još osmero djece od kojih nijedno nije mogla, u ovom racionalnom svijetu, zadržati. Da nije bilo dvije mame koje su djevojčici danas obitelj, za pretpostaviti je da bi djevojčica za koju godinu gorjela u paklu siromaštva, izrabljivanja, možda prostitucije, raznih užasa koji ne postoje ni u knjigama. Ali zbog dvije mame ona ima obitelj, ide u vrtić i na francuski, trči svima u zagrljaj, pleše, pjeva i ne da se iz njihova kreveta. Nakon mjeseci noćnih mora i dugih plakanja pred san, ona konačno mirno spava. Zato jer ne zna, još uvijek, da u Hrvatskoj gore ljudi koji žele pružiti ljubav, gori dijete u njihovu naručju.

Olja, vrati se brzo i piši mi što da radim i što da čitam. Tvoja odsutnost više nije opravdana.
Ivana