Zec: Tigra za rep

Kad netko, u ovom slučaju Robert Hough, napiše i objavi roman o Mabel Stark koja je bila jedna od najvećih zvijezda cirkusa i ujedno najpoznatija krotiteljica tigrova dvadesetih godina prošlog stoljeća onda možete biti sigurni da ću ga ja, prije ili kasnije, skinuti s police knjižnice i pročitati. Zašto? Zato što je o cirkusu. I tigrovima. I ženi u kožnom odijelu. Pa koji ga normalan muškarac s prosječnom razinom testosterona i sklonošću prema uniformama i kostimima ne bi pročitao?

Naslov romana je Konačna ispovijed Mabel Stark. I nemojte se obazirati na činjenicu da ga je napisao Kanađanin, kojem je pojam cirkusa vjerojatno situacija kad ga njegov susjed psuje na francuskom. Kakav cirkus, merde!Baš ste se morali doseliti pet kilometara do mene, msje, pa skoro da vam vidim kuću po vedrom danu, ako se popnem na krov. Gdje je tu moje privatnost, si vu ple?

Robert Hough, s obzirom da je u pitanju neka vrsta romansirane biografije, nije ni morao puno izmišljati. Žena koja je započela svoj put ka slavi kao barska plesačica, pa se zaposlila u cirkusu i imala svoju točku kao Bagdadska plesačica, i onda nastavila karijeru kao krotiteljica tigrova i inih mačaka naprosto je morala imati zanimljiv život. Što kažete na šest muževa, od kojih je jedan bio teksaški milijunaš, a jedan se šminkao i lakirao nokte na rukama i nogama? Ili na sijaset raznih ozljeda dobijenih od tigrova? Ili na činjenicu da je njezina najpoznatija točka, hrvanje sa bengalskim tigrom Radžom, ustvari bilo tigrovsko svršavanje po bijelom kožnom odijelu senzualne Mabel? I da je taj isti Radža, koji ju je proslavio, ubio njezinog petog muža, Arta Rooneyja, koji je po njezinim riječima bio njezina jedina prava ljubav? Ili na smrt od vlastite ruke, nakon što joj je oduzeta prilika da radi ono što zna najbolje?

Ovdje moram spomenuti da je tada (u dvadesetima prošlog stoljeća) bilo najnormalnije da krotitelj pogine ili bude ranjen od ruke, pardon šape ili zubiju svojih životinja. I možda bi bilo dobro spomenuti da je cirkus tada bio utočište pijanaca, narkomana, umjerenih luđaka, ali i onih koji su bježali od zakona. Naprosto cirkus. 

Roman je dobro izbalansirana priča u kojoj Houg vješto zaokuplja pažnju čitatelja odličnim opisima života i ljudi u cirkusu i opisima ruralne Amerike po kojoj cirkusi putuju, s kojih vješto skače na odnose Mabel Stark sa svojim muževima (ne libi se ni opisa seksa), odnose s tigrovima i njihove odnosno njezine privatne tragedije. Hough je dobro proučio materiju i čvrsto drži konce priče u rukama, navodeći me da se prisjetim onih rijetkih prilika kad sam kao mali išao u cirkus.

Cirkus Medrano (ili Moira Orfei) došao bi u grad i smjestio se na livadi nedaleko kuće mojih roditelja. Okupilo bi nas se nekoliko i onda bi se šuljali oko ograde cirkusa i pokušavali vidjeti životinje. Kroz ogradu se, naravno, nije ništa vidjelo jer se i razgledavanje životinja naplaćivalo. A kad sam napokon, već malo stariji, prvi puta kupio kartu i sjeo na plastično sjedalo unutar cirkuskog šatora i pomalo nervozno odbijao onog što je htio da se slikam s lavićem za samo 50 novaca i onoga koji je htio da jašem konjića za samo 100 i onog koji je prodavao kokice, sokove i ostale pizdarije za samo 5 ostao sam razočaran. Klaunovi nisu baš bili smiješni, osim djeci. Životinje su skakale amo-tamo ali samo zbog tipa s bičem i komada mesa poslije. Slonovi su bili tužni. Deve su smrdjele.

Cirkus je postao nešto poput crno-bijelog televizora. Kada se pojavio u kuće koje su ga imale dolazili su susjedi da ga vide. Bez obzira je li bilo ičega na programu. Danas, ideš ga pogledati jer ga još nisi vidio. Tek toliko da ako te netko pita da li si bio, da kažeš da jesi. Puno je pametnije ostati doma i čitati o životu Mabel Stark. 

Zec the toilet manager
zeconfire@net.hr