Prvo da razjasnimo neke stvari. Činjenice su činjenice i od njih se ne može pobjeći niti u bržem auto od mojega. Možda u nekom mlaznom avionu, ali ni on ne može pobiti činjenicu da bez kerozina nema uspona i da je gravitacija opaka kučka.
Kako vozim staru Škodu, osobno ne mogu pobjeći niti od činjenica koje imaju drvenu nogu i dva staklena oka i koje gravitaciji nisu ni daljnja rodbina.
Od svih 'neuobičajenih' mjesta na kojima čitam, WC školjka nikako nije najčudnije. Mnogo ljudi čita dok kenja, to je točno, no koliko ih čita dok se fenira? Koliko se muškaraca uopće fenira? Čini vam se čudno? Uvrnuto? Neprirodno, glupo, nepotrebno, neudobno?
Kraj svih ergonomski oblikovanih stolaca, kraj svih udobnih trosjeda, dvosjeda i jednosjeda, masažnih fotelja i taburea, kožnih garnitura, kreveta s antialergijskim madracima i prilagodljivim čimevećdvaputa, kraj svih visećih ležaljki, ja čitam sjedeći na rubu od kade s nogama u otvoru veš-mašine, u jednoj ruci držeći knjigu, a u drugoj fen. Zašto Zec, o zašto?!
Objašnjenje ovog fen-o-mena vrlo je jednostavno. Kad se u 50 kvadrata nalazite vi, brižni suprug i otac, Zakonita, koja je, uz to što je super supruga i majka, podložna neobjašnjivim promjenama raspoloženja i povremeno urla poput gestapovca na ectasyju te Linda, koja ima skoro četiri godine i energije poput omanje nuklearne centrale, jasno vam je da ne postoji kutak u koji bi se čovjek mogao sakriti i koncentrirano pročitati stranicu, dvije neke knjige. No, u kupaonici, kad nakon tuširanja sjednem na rub kade, uzmem knjigu i upalim fen, zvukovi iz okoline svedeni su na minimum. Tako mogu u miru čitati nekoliko minuta, sve dok se vrata kupaonice treskom ne otvore, a moj mali anđeo slavodobitno ne objavi: „Tata, piški mi se.“
Drugo mjesto na kojem čitam ustvari nije mjesto, nego vrijeme. Čitam dok kuham. Načinom na koji upražnjavam vrijeme odredili smo i mjesto. Dakle, kuhinja. Ovdje ulogu bučnog aparata koji me odvaja od ostatka svijeta preuzima napa, a umak koji lagano krčka na nježnoj vatri puneći moje nosnice mirisom rajčice, paprike i bosiljka te neizbježnog bijelog luka upravo je poput laganog proljetnog vjetra i čini me sretnim, bez nekog određenog razloga. Tek ono - tu sam, živ sam, čitam, a uskoro ću i jesti. Savršeno, zar ne?
Sad kad smo ustanovili gdje, prelazimo na ono što trenutno čitam - C.K. Steada, odnosno Christiana Karlsona Steada i njegov roman Makutu. Makutu je stara maorska kletva (Stead je naime s Novog Zelanda) koja se baca na nekog tko vam se jako zamjerio i zbog koje morate zauvijek otići u progonstvo. Ako se vratite na domaće tlo postat ćete slabi, beskorisni, razboljeti se i umrijeti.
Zanimljivo je da se u knjizi koju sam čitao prije Makutu (bio je to roman Grad Božji Doctorowa) vrlo često spominje Wittgenstein, odnosno pojavljuje se u epizodnoj ulozi, i njegova čuvena „O čemu se ne može govoriti, o tome valja šutjeti“. I onda, nakon jedva dvije pročitane stranice saznam da je glavni lik ovog romana, oksfordski profesor Mike F. Newall, međunarodno poznat po svojim radovima o Wittgensteinovoj filozofiji. Okrenem prvu stranu i tamo pod kratkim sažetkom romana pronađem da je leit motiv knjige Makutu ista ta izreka.
I sad se pitam, a bogami i vas, kolika je vjerojatnost da se u dva romana odabrana sasvim slučajno, najviše zbog naslova i imena autora (za kojeg je dobro da mi zvoni bar u jednom uhu ako već ne u oba) kao važan dio pojavi Ludwig Wittgenstein? Nema mi druge nego u knjižnici potražiti poznati filozofski traktat Herr Ludwiga da i ja napišem roman u kojem će jednu od glavnih uloga, uz pohotnu sobaricu Helgu, odigrati i on. Po toj knjizi kasnije će snimiti film koji će se zvati O čemu se ne može govoriti, e vidite, o tome je ovaj film.
Vraćamo se na C.K. Steada, opet činjenicama. Rođen je u Aucklandu, 1932. godine. Međunarodni je ugled stekao svojim ujedno i najpoznatijim kritičkim djelom The New Poetic: Yeats to Eliot koje je prodano u više od 100.000 primjeraka. Pokušavajući saznati nešto više o tom kritičkom djelu, uspio sam samo doznati da se na dva mjesta (Britannica i Literary Encyclopedia) može nešto pročitati o početku Steadove karijere, no za sve daljnje informacije o ovom djelu potrebno je ponešto platiti gospodi koja to uređuju. Kako se ja pripremam za IPO T-HT-a, takve će stvari morati pričekati. Osim toga, Stead je napisao tucet romana, pjesničkih zbirki i eseja i svrstavaju ga među najbolje suvremene romanopisce te proglašavaju jednim od najboljih stilista suvremene književnosti engleskog govornog područja.
Makutu je priča o putovanju, odnosno putovanjima. Joe Panapa, maorski mladić, putuje na Kretu da tamo umre. Na njegovo putovanje vezana su sva ostala putovanja - putovanje Donovana O´Dywera, koji prevaljuje jednak put kao i Joe Panapa ne bi li ga ubio i preživio rat; putovanje Selenichevih, dalmatinskih iseljenika koji putuju sve do Novog Zelanda ne bi li tamo oženili kćer, Maricu, koja će se kasnije opet vratiti u Hrvatsku; putovanje Mikea Newella, oksfordskog profesora koji odlaskom na Kretu i rasipanjem pepela preminulog O´Dywera po grobu Joe Panape, oca njegovog nekada najboljeg prijatelja Frane, završava jedno poglavlje svog života i daje si šansu za novi početak.
C.K. Stead je poput dobrog kuhara, od nekoliko već puno puta korištenih i ne toliko zanimljivih sastojaka sjeckanjem, dinstanjem, cijeđenjem, zgušćivanjem i određenom dozom začina zna dobiti izvrstan umak. I još zna odabrati pravu tjesteninu. Bon apetit!
Zec the toilet manager
zeconfire@net.hr
Volite nas čitati i sudjelovati u našim događanjima i programima?
Podržite nas. Vaša donacija će nam omogućiti da i dalje budemo Booksa koju toliko volite.
