Zec: Neka voda nosi u zaborav

Povremeno u krevetu munem Zakonitu laktom, tek toliko da provjerim da li je i ona toliko uzbuđena i da mi je možda negdje nisu zamijenili mlađim modelom. Ona mi u polusnu nešto opsuje i nastavi spavati. Uopće ne dijeli moj entuzijazam.

Kroz glavu mi prolaze slike onog što nas čeka prema slikama na netu - prekrasna uvala u kojoj je more tirkizno plave boje, a plaža je od sitnog, srebrnog šljunka toliko mekanog da ti se čini da hodaš po oblacima. Sunce pršti zlatnim iskricama u plavetnilu, a ja i Zakonita sjedimo u dubokom hladu mirisnih stoljetnih borova koji su tik do plaže i čije kvrgave grane bacaju čudne sjene na naša preplanula, vitka tijela. Pijemo crno vino gusto poput smole i smijemo se bez razloga. Cvrčci cvrče u C duru. Naše četverogodišnje Zlato upravo dovršava Taj Mahal u pijesku, a mi samo kimamo glavama u nijemom obožavanju.

Sljedećeg dana završim u desetkilometarnoj koloni na temperaturi od 45 stupnjeva. Zakonita tvrdi da smo trebali ići nekim drugim putem, ali ne zna kojim, a naše Zlato već četrdesetosmi put urla da je žedna, gladna, da je bole noge i bušica, svrbi rit, da hoće van i da gdje je to more već jedanput. Ili dvaput. Kad se napokon nakon 12 sati dočepamo tog mora hotel koji smo rezervirali stvarno ima tri zvjezdice, ali je jedna otpala pa se sad tamo gnijezde golubovi. Hotel sad ima dvije zvijezdice i tri goluba od kojih je jedan šugavi. 

Uvala o kojoj sam sanjao puna je plutajućih algi i plastičnih vrećica između kojih plutaju gomile Čeha, Mađara, Poljaka i da ne bi bilo da nisam domoljub, Hrvata. Poneki ima i tirkizno plave kupaće gaće. Umjesto sitnog šljunka imamo krupno oštro kamenje, umjesto stoljetnih borova neki klinjo iznajmljuje suncobrane. Crno vino na terasi nije gusto poput smole ali ima takav okus, a cvrčci cvrče ali ih se ne čuje od kolone auti na magistrali koja prolazi tik pokraj hotela. Naše Zlato odmah dobije proljev, a mi kimamo glavama u nijemoj nevjerici. Tu i tamo, za vrijeme ljetovanja, nekim nam stari morski vuk pokušava uvaliti aranžman za jednodnevni izlet. Na krasnoj brodici, riblji ručak i vina i piva koliko možeš popiti. A tek taj otok, koje lipote. Neviđeno. 

Ja se divim mornarima. Kako mogu izdržati na nekom brodu nekoliko mjeseci bez da vide kopna, Zeusa mu!? Ili bez žena? I kako im nije mučno? Meni je mučno čim prvi val, ma što val – valić, malo podigne brodicu. Eto ti odmah Zeca bijelog poput krpe presamićenog preko palube kako pozdravlja sirene.

Ali ti mornari, čudna je to svojta. Naprimjer, Maqroll el Gaviero, alter ego kolumbijskog pisca i pjesnika Álvara Mutisa. Za njega  je kopno samo predah između dva mora, a od života ne očekuje ništa. U knjizi Ilona dolazi s kišom on spletom okolnosti (koje ne shvaća kao nešto tragično ili sudbonosno) i silom prilika silazi s broda i ostaje u Panami. Tamo pronalazi jeftin smještaj i u iščekivanju sljedeće prilike koje će mu hirovita sudbina ponuditi, čeka. Taj obrat sudbine pojavi se u obliku Ilone, stare prijateljice uz koju se već više puta upustio u razne poslovne pothvate. Ti pothvati nisu možda dozvoljeni zakonom, ali o tome ne razmišljaju niti im je važno. Važni su ljudi, prijateljstva, ljubavi. Kako je Álvaro Mutis i pjesnik, ne začuđuje da Ilona dolazi s kišom. Kiša pere stare tragove i donosi novi početak, a svaki susret s Ilonom je novi početak. A poslije kiše obično dolazi sunce.

Maqrollu je ona stara-nova ljubav jer bili su oni već ljubavnici. Ovaj put odlučuju organizirati bordel u kojem će dame biti obučene kao stjuardese i tako zaraditi nešto novaca da se izvuku iz Paname. Ilona, žena koja je već zakoračila u 45., kći poljaka i tršćanke makedonskog porijekla privuče naklonost i ljubav jedne od dama i cijela ta nesretna epizoda završi epitafom na njezinom grobu. Maqroll el Gaviero plovi dalje, jer uostalom, ima li što bolje od plovidbe? Ili nešto što on bolje zna raditi? Čak i njegovo ime znači 'izvidnik u košari (na jarbolu)'.

Ništa ga ne veže uz kopno, ljude, niti ima kakve rodbine kojoj bi silom prilika morao navraćati. On je čovjek kojem je život nešto što treba proći i od kojeg ne očekuje neke prevelike rezultate i koji ne obraća pažnju na sitnice. Time on, čini mi se, postaje idolom velikog broja čitatelja, jer ide, neću reći naprijed, ali ide i ne osvrće se. Uostalom, naprijed je samo smjer. Uspomene su važne za prepričavanje s prijateljom uz čašicu votke, ali ne toliko da bi ga spriječile u odlasku. On nije čovjek koji stanuje, nego čovjek koji putuje.

Gabriel García Márquez je Álvara Mutisa proglasio jednim od najvećih pisaca našeg vremena. Dobitnik je Cervantesove nagrade za književnost i Međunarodne nagrade za književnost Neustadt 2002. Tog osamdesetgodišnjaka ne može se smjestiti u magični realizam, bez obzira na povremeno nestvarne priče njegovih likova, ali zahvaljujući njegovom pjesničkom stažu cijeli roman ima neku, ovo prepisujem sa zadnje stranice, upornu sjetu i neutješnu ljepotu. I usuđujem se dodati, miriše na more, na brodove, na večer prošaranu hladnim vjetrom, na tvrdu klupu ispod smokve, čašu dobrog vina i priču dragog prijatelja kojeg dugo nismo vidjeli i koji uskoro odlazi.

Zec the toilet manager
zeconfire@net.hr