Zec: Lice i naličje

Dean and Gerda Koontz along with their dog, Trixie, live in southern California. Ovo je rečenica kojom završava biografija Deana Koontza na njegovoj službenoj stranici (http://deankoontz.com/).

Ta mi je rečenica upala u oči (a nakon toga se vrtjela u trosatnoj misaonoj petlji u lijevoj polutki moga mozga praćena velikim (s)hitom Miše Kovača 'Ti si pjesma moje duše') jer na neki način opisuje ne samo zadnju  Koontzovu knjigu koju sam pročitao, nego njih sve. Kalifornija, ljudi, mali gradić, psi, suživot, sreća. Zadnja njegova knjiga koju sam pročitao bio je roman Lice.

Nakon prve, pa druge, pa ne znam, možda i treće (sve prije Lica) zaključio sam da postoji obrazac i da uopće ne trebam čitati Koontzove knjige u cijelosti, nego je dovoljno da pročitam prvih nekoliko stranica i već znam kraj. Kako nikad ne slušam vlastite savjete, jer ne vjerujem osobi koja ih daje, pročitao sam ih sve od korica do korica.

Ukratko - radnje se svakako odvijaju u Kaliforniji, u nekom malom gradiću u koji pozitivac ili dolazi ili već tamo živi. Onda on, u suradnji s nekakvim psom i/ili djecom bude napadan od nekog poludjelog patološkog ubojice/zlog entiteta i/ili četveronožnog bića koje je isto tako utjelovljenje čistog zla i u kompi je sa skoro svim stanovnicima grada osim opet neke tamo djece/dobrih duhova, onda on spašava grad od potpune propasti i usput si nalazi ženu i/ili usvaja dijete. Da sad ne ispadne da pretjerujem, sadržaj Lica ukratko ide ovako:

Ethan Truman, šef sigurnosti Channinga Manheima bivši je policajac. Njemu je, kao i svim bivšim sposobnim policajcima, prije nekoliko godina tragično umrla žena i on je nikako ne može zaboraviti. Zato je i  postao šef osiguranja, a prestao biti policajac. Channing Manheim najveća je glumačka zvijezda ikad viđena u suvremenom svemiru. Naravno, živi na Bel Airu u ogromnoj kući koju čuva naš Ethan. U toj ga kući skoro nikad nema, jer puno putuje i glumi i to. Karakterno je bezosjećajan, odnosno voli samo sebe. U toj kući živi i njegov sin, desetogodišnji Aelfric Manheim, kojeg je veliki Channing dobio u braku sa, silnog li iznenađenja, supermodelom Frederickom Nielander. Dječak je imao sreće jer se trebao zvati Frodo (po jedinoj knjizi koju je Freddie u životu pročitala) no u to vrijeme je njezina prijateljica glumila u filmu o Amazonki sa tri sise i tamo je bio neki Aelfric (Fric) i eto ga. Dječak je jako inteligentan i dobar k'o kruh i normalan i sve i u Ethanu nalazi očinsku figuru.

U kuću u crnim kutijama  počinju stizati predmeti koji najavljuju neko sranje, npr. kutija sa 22 bubamare, deset mrtvih puževa i slično. Kako svaki bivši policajac ima za prijatelja nekog sadašnjeg policajca dvometraša robusnog izgleda ali dobre duše, Ethan je u pomoć pozvao Hazarda Yancyja. Kako svaki bivši policajac ima i bivšeg najboljeg prijatelja iz djetinjstva koji je otišao putem zločina i poslije se preobratio, tako i Ethan ima Duncana Whistlera, koji je u komi u bolnici 'Naša gospa od anđela' a onda neobjašnjivo nestaje (puf!). Njemu je, kao što je i normalno, vrag (ili nešto slično) ponudio pogodbu da, iako je u komi, može pomagati Ethanu neko vrijeme, a da mu  zauzvrat da svoju dušu. Dunny (Duncan) i Ethan su, to sigurno niste očekivali, bili zaljubljeni u istu ženu, Hannah, kojom se Ethan oženio, a Dunny nije. Bigamija je i tamo zabranjena zakonom.

Za sve to vrijeme, Corky Laputa, naš veseli negativac anarhist, koji u stvarnom životu predaje književnost na sveučilištu, planira otmicu malog Frica. On naokolo skače u žutoj kabanici i do otmice se zabavlja pravljenjem poplava po trgovačkim centrima, trovanjem pasa i mučenjem kolege profesora kojeg drži zatočenog u svojoj kući i izgladnjuje ga. Njega namjerava ubiti i zamijeniti sa Fricom. Ethan u kombinaciji sa Hazardom i Dunnyem (koji je ustvari dobri duh i spašava im živote više puta) uspije spriječiti otmicu malog Frica. Na kraju, Dunny, umjesto da preda dušu vragu, bude pomilovan od strane dobrih momaka, a Fric i Ethan započinju očinsko- sinovsku vezu darujući jedan drugome smisao i radost života. Corky završi u zatvoru. Kalifornijski happy end.

Prva njegova knjiga koju sam pročitao bila je, čini mi se, Čudni Thomas. Knjiga i nije tako loša ako je prva i zadnja od Koontza koju čitate. Thomas je čudan jer razgovara s mrtvima i rješava slučajeve koje nitko ne može. Meni je čudan jedan tip koji je opljačkao više tvrtki, a sad je poštovan građanin, no, o ukusima se ne raspravlja. Ali - fanfare - u mali gradić dolazi čudna osoba praćena čudnim sjenama i stvari se kompliciraju. Bla, bla, bla, happy end.  

Onda sam pročitao Iskoristi noć i Ponoć. I svaki put moj je zaključak bio isti. Koontzove knjige su u razini istih takvih horror-happyend holivudskih filmova. Ili obrnuto. Uspjeh im se mjeri jedino i samo brojem prodanih primjeraka.

Pozitivci su skoro uvijek društveno neprihvaćeni i/ili imaju neki rijedak poremećaj ili sposobnost koja ih čini drukčijim od ostalih. Negativci su skroz crni, tu uopće nema govora o nekakvom sivilu nego o čistom utjelovljenju zla. Priča je o borbi dobra protiv zla i dobro redovno pobjeđuje uz neizbježan sladunjavi kraj.

Priznajem da Koontz ima puno mašte i da je u stanju izmisliti priču koja me i uz sve nedostatke tjera da je pročitam do kraja. Isto tako, dijete u meni voli te crno-bijele kombinacije u kojima dobro uvijek pobjeđuje.

Pročitao sam negdje da je Koontz nasljednik Stephena Kinga kojem je ponestalo mašte pa se stalno ponavlja. No, ako je Koontz budućnost ovog žanra, bolje se vratiti na prošlost. Čitajte starog majstora Kinga, a ne tipove čija je prva obavijest na službenoj stranici to da se neka njegova knjiga može nabaviti po tucet dolara sada i u tvrdom izdanju (i što dovraga čekate, kupujte!) i čiji svaki roman završava patetično sladunjavim krajem. No, ako nema Kinga, ipak uzmite Koontza.  Ako pak nema niti jednog, uzmite godišnji i idite na more. Promet do mora je stravičniji no što to ijedna knjiga može prikazati.

Zec the toilet manager
zeconfire@net.hr