Zec: Kuhinja, stolica, žena & polica

Ono što mislim o romanu Ljubav, struja, voda & telefon Ante Tomića najbolje bi mogao artikulirati neki meteorolog (predlažem Sijerkovića) riječima: "Ukoliko ćete ikada otputovati u LjuStruVo&Te očekujte dosadnu kišu traženja prave ljubavi zakrinkanu u nekakve kvazisocijalne probleme i povremeno prekidanu ponekim bljeskom seksa.  Mjestimično su moguće hotimično smiješne scene kojih se kasnije uopće nećete sjećati. "

Sljedeće stvari sam već rekao, ali nema zgorega da ih ponovim - Nisam kritičar i stvari koje pišem plod su fiskulture mojeg uma (kakvog, takvog) i niti su činjenice, niti su nužno istinite. Sad, nakon što sam sa sebe skinuo teret mišljenja da znam o čemu pričam, možemo nastaviti.

Glavni lik romana je frizerka Lidija, samohrana majka u tridesetima. Lidija i njezine prijateljice povremeno izlaze, povremeno se i napiju, ali većinu vremena (na poslu, jer sve rade u frizerskom salonu) provode  pričajući o muškarcima i problemima vezanima uz muškarce.

Kad ne bi znao da je autor romana Ante Tomić, neurotični bi čitatelj odmah i ovdje ekstatično cijuknuo: "Chick lit!". I bio bi djelomično u pravu, djelomično u krivu i djelomično u kurcu. Ovdje pak, ako nastavim razvijati ideju o 'chick litu' ignorirajući činjenicu da je Ante Tomić muškarac, ipak se radi o 'chick litu' na hrvatski način pa ga možemo nazvati i 'chick shit'.

Okosnicu romana čine tri žene, makar se autor trudio da i muški likovi ponesu neki teret (nose jedino oveću količinu sjemena kojeg pokušavaju smjestiti u osobe suprotnog spola). Lidija je vlasnica frizeraja što je kvalificira za 'chick lit', ali druge dvije u idealnom romaneskom slučaju ne bi smjele biti najobičnije frizerke nego menadžerica i doktorica, na primjer. No one su ipak dvije frizerke od kojih je jedna udana za muškarca koji je već deset godina nezaposlen i opsjednut svojim pločama kojih ima neznaimsebroja, a drugoj je dečko branitelj sa PTSP-om kojeg ona svako malo ostavlja, pa joj taj buši gume na autu, pa mu se ona vraća jer je bušenje guma ipak izraz najčistije i najnevinije ljubavi. Nešto poput "Evo ti jabuke draga Evo, sorry što ima rupe." Radnja se događa u Splitu, vrijedno je spomenuti, i obogaćena je lokalnim koloritom i dijalektom.

I tako naša Lidija, ta splitska heroina/frizerka koja ne vjeruje u ljubav, u potrazi za istom tom ljubavlju stranicu za stranicom ruši sve pred sobom. Razara brakove, ignorira razliku u godinama, u obrazovanju, karakteru, i tko zna što sve još ne samo da bi popunila tu zjapeću prazninu u svojoj duši koja potmulo ječi "ljubavi, seksa, ljubavi, seksa, i još ako je privlačan i financijski situiran, uf te jebo". A ona, slušajući taj glas zamijeni oženjenog odvjetnika za neoženjenog suca. Na samom kraju romana, ležeći u njegovom krevetu, posumnja da te proklete ljubavi ipak ima na svijetu i za nju.

Unatoč svemu osmijeh mi je bio na licu sve dok nisam naletio na rečenicu:  "Cinizmom su se branili od svijeta koji ih je povrijedio i prikazivali bezosjećajnijima nego su stvarno bili, čuvajući od pogleda maleni biser dobrote na dnu svojih uplašenih duša", nakon koje sam si odmah zamislio Antu Tomića u pastelnoj majici sa istetoviranim srcem na nadlaktici i francuskoj kapi kako revno slaže romane Daniele Steel na policu i pjevuši si "Ti si pjesma moje duše". Postoje i bolji načini za razvijanje psihoze!  

Zec the toilet manager
zeconfire@net.hr