Zec: Cyber folk

... po kojoj će se brzinom svjetlosti  prenositi ne samo informacije nego i roba i ljudi? Ili bar njihove jednakovrijedne cyber inačice. Maštate li o kibernetskim supružnicima koji ispunjavaju svaku vašu želju i izgledaju bolje od hollywoodskih glumaca? O gradovima toliko velikim da uopće ne prestaju nego se samo spajaju s drugim gradovima? O nebu na kojem birate zalazak sunca kakav hoćete? O ljudima koji više ne trebaju mašine jer su sami postali multifunkcionalni spoj mesa, čelika i silicija, puni utičnica i spremni da u svakom trenutku prihvate milijarde gigabita informacija ili kibernetskom rukom izmiksaju jaja?

Sanjate li možda o Hrvatskoj za 150 godina? O nagibnom vlaku koji juri 120 km/h i stvarno se naginje te dolazi na vrijeme? O semaforima koji kad je gužva stave kapu prometnika i reguliraju promet? O trgovinama u kojima stvari koje želite kupiti samo stavite u vrećicu i na izlazu vam se automatski skine kupljeni iznos s vaše kartice? O satu parkiranja u centru Zagreba koji košta 1.500 eura? O Bandićevom spomeniku u cetru grada koji se transformira u Mamića i pjeva domoljubne svaki put kad Dinamo pobijedi novog virtualnog protivnika?

Vizija Williama Gibsona u Neuromanceru mračnija je od one Georga Orwella. Orwell je u svojoj 1984. opisao svijet u kojem Veliki Brat (ne onaj iz Big Brothera s glupavim glasom) promatra svaki pokret, svaku riječ, svaku misao. Ništa ne može promaći toj 'kolektivnoj svijesti' i ništa nije dovoljno beznačajno da ne zaslužuje njenu pažnju. Orwel je u tom prikazu totalitarnog društva ipak dozvolio pokušaj pobune, kontrolirani doduše, i osuđen na propast od samog početka. Ali to je bio samo dokaz da ljudska svijest i potreba za slobodom u takvom društvu nije mrtva, makar je stalno i iznova ubijana.

William Gibson piše o društvu koje nije posve totalitarno, makar njime vladaju velike kompanije odnosno zaibatsui. Pokazano je ono što si većina nas ne želi priznati, da svijet u ovom (i onom) trenutku pokreće samo i jedino želja za profitom. Ekonomski pokazatelji jedini su relevantni i sve ostale pokazatelje možemo pretvoriti u njih. Ukoliko u potresu bude 10.000 mrtvih to se preračunava u gubitak radne snage, cijenu ponovnog građenje domova preživjelih i vrijeme potrebno za revitalizaciju lokalnog gospodarstva. 10.000 mrtvih vrijedi 10 milijuna dolara, ugrubo. Osim ako neko od njih nije istaknuti gospodarstvenik, e onda je šteta puno veća. Kako bi, dovraga, mogli dopustiti umiranje milijuna gladnih u Africi, ako nije u pitanju profit? Odnosno nedostatak istog.

No, vratimo se mi na budućnost i Gibsona. U tom i takvom društvu nitko nema potrebe za pobunom, nitko ne razmišlja o promjeni ili o nečem boljem. Samo o tome gdje i kako nabaviti što bolju i jaču drogu koja će mu olakšati život na tom mjestu ili kako se maknuti s ceste da te oni koji trebaju lovu za drogu ne ubiju. Plemenitost je pojam kojem uopće nema mjesta u tom svijetu. U biti, čitav spektar ljudskih emocija smanjen je na minimum i ljudi se njima služe ako baš moraju. Ostao je jedino strah. Otuđenost je uspješan stil života. U cijeloj se knjizi niti na jednom mjestu ne spominje neki prirodni okoliš (jedina plaža koja se spominje je virtualna, a nebo hologram), nema ni drveta, a kamoli šume. Junak cijele priče, Henry Dorsett Case je kauboj konzole, haker - rekli bi mi seljaci, koji se uzdržava provalama u sisteme velikih korporacija u virtualnom svijetu, matrici. Njegov je poslodavac jedna UI (umjetna inteligencija ) čiji je cilj spojiti se s drugom. Sve to skupa nadgledaju Turingovci koji su nešto poput policije za UI i koji bi trebali spriječiti bilo kakav pokušaj zloupotrebe bilo čega od strane bilo koga. Naš junak usput osvoji poneku curu, sredi kojeg negativca, zapali koju cigaretu, napije se u kojem zadimljenom noćnom klubu. Uspije u svom poslu. Ostavi ga cura. Kraj.

Da se William Gibson rodio u Hrvatskoj, napisao bi roman Folkodancer i budućnost (odnosno početak knjige) bi izgledala ovako:

"Nebo iznad parkirališta bilo je boje bureka starog dva dana, dakle jestivog. „Nije da sam popio 130 piva“, čuo je kako netko govori, dok se probijao kroz gomilu ispred Ludnice. Bio je to glas iz DLJF-a (društva ljubitelja folka) i njihova šala. Ludnica je bio bar za profesionalne folkodancere; tu se moglo piti tjedan dana, a da se ne čuje ni riječ koja nije iz nekog folkodancerskog hita..

Tarzan Horvat je pronašao mjesto za šankom, između nekog dugokosog folklovera koji je s utičnicom ukopčanom u stražnji dio glave pjevušio posljednji hit CyberCece 'Raznio si našu ljubav laserskim topom, a ja sam onda pobjegla sa kibernetskim popom' i u venu desne ruke si ritmički stiskao po dvije ultralightheyvyfight doze piva dok je na lijevoj ruci imamo dermu Horsshita (konjaka) i prekrasne plavokose kibernetske navlakuše čiji je jedini zadatak bio ličiti na neku od folkodancerskih zvijezda i na bilo koji način poticati goste da što više troše. Obično su imale po tri vagine tako da mogu navlačiti po trojicu odjednom, ali ova je imala jednu, što znači da je bila skupa. Tarzan je naručio najobičnije točeno pivo i zapalio Opatiju najobičnijim uranskim upaljačem. Ono što nije znao koštat će ga prvog mjesta na folkodancerskoj ljestvici. Legenda priča da ...."
 
Ovo mi nije prvo čitanje Neuromancera. Prvi puta sam ga doživio samo kao cyber avanturu. Ovaj put ga doživljam kao proroka i nadam se da njegova vizija budućnosti neće postati realnost za 150.200 godina. Makar, ni ova folkodancerska nije baš obećavajuća.  

Zec the toilet manager
zeconfire@net.hr