Zec: Čovjek koji je sadio drveće

... tako da je našu pažnju neupitno osvojila. Odmah je širom otvorila veliki fascikl koji je nosila pod miškom i postavila se tako da svi vidimo što piše. Nemam pojma što je pisalo na tim listovima papira, uspio sam pročitati samo 'pomoć' i 'novčani prilog', ali odmah sam se latio novčanika i svečano joj predao sto tisuća kuna. No dobro, malo pretjerujem, bilo je deset kuna. Ali od srca. I kolege su se istovremeno latili svojih novčanika pa je crnokosa izašla bogatija za četrdeset kuna. Kad je kolega koji zbog položaja stola nije uspio pročitati onaj njezin pismeni vapaj za pomoć pitao zbog čega smo mi i on to njoj dali novce, zaključili smo da ne znamo. Zato jer je tražila, jer je djevojka i jer je mlada i zgodna .

Šteta što svi oni koji su bolesni, gluhi, slijepi, nijemi, hromi, invalidi, retardirani, gladni, žedni, siromašni, bez krova nad glavom, grbavi, HIV pozitivni, napušteni nisu zgodne mlade djevojke jer bi uz naše simpatije ekspresno osvojili i neku svotu iz našeg novčanika koju bi im sa zadovoljstvom dali da im pomognemo. I svima dobro.

S druge strane, nekakav smrdljivi gluhonijemi šepavi invalid u kasnim šezdesetim od nas ne bi vjerojatno dobio ni kune. Bez obzira što smrdi jer nema krov nad glavom i nema se gdje kupati, što je šepavi invalid zbog greške liječnika koji mu svaki put kad ga vidi veselo potrubi iz svog sjajnog automobila i što je gluhonijem zato jer je takav rođen nije nam simpatičan kao ova zgodna djevojka. Niti ima sise.

Što bi tek mislili da nam u kancelariju uđe stariji čovjek koji smrdi na ovce i već pomalo zaboravlja govoriti i ispod miške izvadi fasciklu na kojoj piše: "Sadim drveće, molim novčani prilog." Vjerojatno bi se cinično nasmijali i rekli: "No, no, vi sadite drveće djedice? Prije bi rekli da ga morate zalijevati. Vjerojatno nečim blagotvornim, poput rakije." Tu bi se sva četvorica nasmijala ,a stariji bi čovjek vjerojatno otišao. Bez riječi.

Baš je takav čovjek junak novele Jeana Gionoa Čovjek koji je sadio drveće. Uz napomenu da on nikad, ali baš nikad ne bi ušao u našu kancelariju i tražio novce. Elzeard Bouffier je na početku novele, 1913. godine, pedesetipetogodišnjak na kojeg u potrazi za vodom nailazi neimenovani putnik koji nam priča priču u prvom licu. Elzeard se nakon smrti žene i sina povukao u osamu dijela Alpa koji dotiče Provansu. Tamo je pastir i sadi drveće. Hrastove. Time polako oživljava taj pusti bezvodni kraj. Naš putnik ga od 1920. posjećuje svake godine, i promatra kako šuma koju Elzeard Bouffier neumorno sadi raste i širi se. Godine 1945., kad ga je zadnji puta vidio, nekada pusti i bezvodni kraj ponovo je zelen, voda je u svakom zdencu, a ljudi iz nizine polako se doseljavaju.

Čovjek koji sadi drveće danas je eufemizam. Da bi se doznalo o kakvom se čovjeku radi prvo bi ga pitali koliko je sađenjem drveća zaradio. Kad bi rekao ništa, proglasili bi ga nesposobnim. Onda bi ga oni na čijoj je zemlji posadio pokoje drvo tužili za neovlašteno zadiranje u privatni posjed. I proglasili ga bezosjećajnim beskrupuloznim tajkunom. I za kraj, smjestili bi ga u neku psihijatrijsku ustanovu gdje bi pokušavali ustanoviti da li je lud ili glup. I izliječiti ga od toga. Uslijed čega bi jadan poludio. Dakle, zvali bi ga nesposobnim bezosjećajnim, beskrupoloznim ludim tajkunom. 
Bez obzira sadite li drveće ili razdvajate mora, multiplicirate ribe ili jednostavno dajete nirvanu, ukoliko niste u stanju to naplatiti i obraniti se od konkurencije, ovo nije vrijeme za vas.

Zanimljivo je da je Jean Giono ovaj tekst pisao po narudžbi Reader's Digesta (tema je bila 'najnezaboravnija osoba koju sam sreo u životu'). Nakon prvotnog oduševljenja u prvom pismu, dobio je i drugo u kojoj ga proglašavaju varalicom jer su shvatili da osoba koju je opisao u noveli – ne postoji. Tu se Giono iznenadio jer, kao što reče, kako od jednog pisca mogu tražiti priču, a onda se čude da je izmišljena. Iako je tekst baziran na stvarnim detaljima, Elzeard Bouffier je izmišljen i nikad nije postojao.

No, uredništvo Vogua, vjerojatno saznavši za ovaj slučaj zatražilo je od Reader's Digesta tekst i objavilo ga. Nakon toga krenuli su i drugi časopisi. Giono za priču nije tražio, niti je ikad dobio, ijedne kune. Ali čudnih situacija je bilo i kasnije – na primjer, jednom je izdavaču Giono poslao izmišljenu biografiju Elzearda Bouffiera, niti riječju ne spomenuvši da se radi o izmišljenoj osobi.

Animirana verzija novele Fredericka Backa 1987. je osvojila Oscara i film spada u 50 najboljih animiranih filmova svih vremena.

Zec the toilet manager
zeconfire@net.hr