Zec: Budućnost je sada!

Čitajući SF romane vizija budućnosti često je crna, mračna i beznadežna. U tom slučaju moja je pretpostavka da je prorok, odnosno pisac te iste budućnosti jedna objektivna i realna osoba. Ta osoba u mojoj viziji ima obje noge na zemlji i jednu ruku omotanu oko čaše nekog žestokog zelenog pića, dok drugom oko struka drži prekrasno plavokosooko stvorenje (ne nužno žensko, niti muško) spremno da udovolji svim njegovim bizarnim prohtjevima. 

O čemu pričam? Pričam o tome da se budućnost, u pravilu, vidi i doživljava kao crna, mračna i beznadežna. Kao kraj svega vrijednoga. Kao pogoršanje, zahlađenje, spuštanje u govna, nestanak dobrote, civilizacijskih vrijednosti, normi dobrog ponašanja, nestanak brige za druge, granice između dozvoljenog i nedozvoljenog. Nitko normalan ne misli da će budućnost biti dobra i svijetla.

Budućnost zamišljamo kao svijet u kojem postoje samo šačice ekstremno bogatih, dok svi ostali tek životare; korporacije su (i služeno) vlasnici država, vlada i života svih ljudi. I odmah se bolje osjećamo ovdje i sada.

Budućnost zamišljamo kao svijet koji je raj za dilere, krijumčare oružja, ubojice i lopove. I odmah više cijenimo naše domaće tajkune. Ili kao svijet koji je uništen poslije nekakvog rata i nema skoro ničeg vrijednog. Što nas opet navodi da cijenimo ono malo što imamo.

Taj pogled na budućnost posljedica je dviju stvari. Prvo, volimo misliti da su stvari stajale najbolje onda kad smo i mi stajali najbolje. Kada smo bili mladi. Jer to je prošlost. Ako je u prošlosti bilo dobro, u budućnosti mora biti loše. Inače smo uzalud bili mladi. I drugo, starimo. Što se lako može zaključiti iz rečenice "bili smo mladi". Postajemo ogorčeni, cinični, pesimistični. Što je opet normalno, jer život nema hepiend. Hemeroidi nisu romantični (osim možda za mazohiste), a škripanje kostiju nije savršena pozadinska muzika gerijatrijskom seksu. Smrt je kraj, bez obzira bio naš život med i mlijeko ili čaša žuči. Pjesnički.

Richard Morgan, pisac romana o kojem danas govorim rođen je 1965. u nekakvoj engleskoj selendri pokraj Norwicha. Nakon završenog studija, konzumirane oveće količine alkohola i zabranjenih kemikalija te poneke duže (uz mnoštvo kraćih) veze poželio je putovati i pisati. Putovati je uspio zahvaljujući tome što kao izvorni govornik učio engleski one koji ga nisu znali. A pisati? Pa, pisao je stalno, no sve dok nije napisao Digitalni ugljik ništa mu nije bilo objavljeno. I onda, uspjeh. Svjetska slava plus otkupljena prava za film. Usput, kako preporuka za čitanje knjige može biti rečenica: "Hollywood je već otkupio prava za film!“ Pa to, dovraga i bestraga, nije reklama nego antireklama. Pa oni su snimili Dan nezavisnosti, pobogu! Ako za taj film postoji knjiga, treba spaliti sve primjerke i autora zatočiti u strogo čuvanu ustanovu.

Richard zamišlja budućnost kao svijet u kojem je smrt samo privremena, jer tehnologija je toliko uznapredovala da se misli, osjećaji i ustvari čitav čovjek mogu zabilježiti na medij koji se nalazi u kapsuli u donjem dijelu lubanje i u slučaju uništenje tijela, odnosno 'košuljice' osoba se samo preseli u novo tijelo i nastavi sa životom. Uz poneku nuspojavu.

Junak romana je Takeshi Kovacs koji je zbog pljačke zamrznut na stotinjak i kusur godina. Bio je pripadnik Posebnih jedinica UN-a posebno obučenih za sve poslove koji onima koji su na vlasti omogućavaju da ostanu na vlasti. Njega odmrzava (otkupljuje) multimilijarder sa Zemlje koji želi razjasniti misterij vlastitog samoubojstva. Čovjek se ne sjeća zadnjih 48 sati svog života, pa se g. Kovacs dobro potrudi da razjasni taj misterij. Bez obzira što je riječ o sjajnom SF romanu (to nije samo moje već i mišljenje Philipa i K.-a i Dicka) jezgra mu je hardboiled krimić.

No, nije to jedino što me oduševilo u ovom romanu. Oduševio me i jedan opis seksa. Da, dobro ste pročitali, opis seksa u SF romanu. Dakle, g. Kovacs je povalio, kao što je i red za jednog detektiva, suprugu superbogatog g. Bancrofta koji ga je unajmio za razjašnjavanje vlastitog samoubojstva. Miriam Bancroft alias poštovana supruga nije samo nositeljica sjajnog tijela, nego to tijelo izlučuje i empatin kad se uzbudi. Empatin je poznat kao stapajuća devetka koja pojačava sva osjetila. 

"Ovo tijelo... ovo je najmodernija biokemijska tehnologija iz laboratorija Nakamura. Izlučujem devetku kad se... uzbudim. U znoju, u slini i u svojoj pički, gospodine Kovacs." Nakon te rečenice više nije bilo toliko važno što oni rade, nego što si ja zamišljam da bi oni mogli raditi i na koji način. I želja da i ja to doživim. Dakle, budućnost je i dalje crna, mračna i beznadežna. Samo je seks bolji.

Zec the toilet manager
zeconfire@net.hr