Autorica vs. beba

Stavili su mi ga na prsa, mokrog i skliskog od krvi, i bila sam točno onoliko šokirana koliko sam mislila da ću biti. I on je izgledao šokiran što se, nakon ugode mraka, našao obasjan jarkim svjetlima očekivanja. Odmah su nas dočekala mjerenja, pregledi, procjene. 
Vjerujem da sam kroz život stekla dosta dobru sposobnost procijeniti je li neki tekst napisan dobro ili loše, i kako ga popraviti. A kako biti dobra beba, i dobra mama?
O tome nisam znala ništa. To je prirodno, mislila sam. Tolike žene rađaju svaki dan. Ne može biti tako teško. I nije bilo, barem ne porod, barem ne za mene. Za razliku od mnogih rukopisa, moje dijete na svijet je došlo potpuno prirodno, bez intervencija, uz popriličnu, ali podnošljivu bol.
Apgar, 10/10. Sve je bilo dobro, barem sam tako mislila.

„Slomljena mu je ključna kost“, rekla je pedijatrica, kao da kaže „opet će kiša“.
„Molim? Kako slomljena? Pa tek se rodio…“
Pogledala me kao da imam dvije glave.
„Kao da se lako rodit! Ne paničarite, mama, to vam oni ni ne osjete. Proći će samo od sebe za tjedan dana, ne trebate ništa, samo ga nemojte baš povlačiti za tu ruku“, rekla je, kao da ga ionako ne uzimam u ruke kao da bi se svakog trenutka na njima mogao rastopiti, poput snijega.
„To je tako“, rekao je tata, „nekad mame prođu užasno, a bebe super, a nekad i obrnuto. Eto ti si dobro, a on se polomio“, slegnuo je ramenima, i znam da nije mislio ništa loše, ali odjednom sam osjećala užasnu krivnju, kao da je njemu loše zbog toga što je meni dobro, kao da ne bih, da sam imala izbora, izabrala da bude obrnuto.
Tad sam shvatila da to znači biti mama. Uvijek se osjećaš krivom zbog nečega.
Jer beba možda i može dobiti 10/10, ali mama nikad.
Knjiga može biti sjajna, ali to ne sprječava spisateljicu da bude samo čovjek, i da je se, možda baš zbog toga što je napisala dobru knjigu, sudi po strožim ljestvicama nego ostale. Ne volimo se suočavati s nesavršenostima ljudi koje volimo, bilo da se radi o piscima ili vlastitim roditeljima.
Pitam se kako će M.-u biti, kojeg čeka suočavanje s oboje u jednome?

*“I vrijeme će zaista doći(…)
Vrijeme za stotinu neodlučnosti
Za stotinu vizija i revizija
Sve prije tosta i čaja.“
(„And indeed there will be time(…) / And time yet for a hundred indecisions, / And for a hundred visions and revisions, / Before the taking of a toast and tea.“)

Prvih mjesec dana preživljavamo zajedno. Tata je na očinskom dopustu i ne bježi od roditeljskih rovova. Na sebe je preuzeo kućanske poslove i na tome sam mu bila zahvalnija nego što sam mu stizala reći, dok sam trpala hranu u usta u rijetkim trenucima M.-ova spavanja. Život je bio funkcionalan, čak ne ni visoko funkcionalan. Na kraju svakog dana koji se stapao s noći, pogledali bismo se, zagrlili i odahnuli: dobro je. Još jedan dan je prošao. Idemo dalje.

Znala sam da bebe plaču. Svatko se mora nekako izraziti, a u bebećem komunikacijskom arsenalu nema puno trikova. Ono što nisam mogla ni zamisliti jest da će se moja beba roditi, kao prvo, slomljene kosti i iznimno osjetljivog želučića zbog kojeg je, kad bi pojeo, stalno povraćao, a onda plakao jer je gladan, zbog čega ne bi mogao zaspati i vječno bi bio ljutit i razdražljiv. Bio je to začarani krug. Zaspao bi tek kad bi se onesvijestio od iscrpljenosti.
Mislila sam da će plakati kad je gladan, umoran, kad treba mijenjanje. Nisam mogla zamisliti da će vrištati po cijele dane, toliko da sam sebi počne predstavljati zdravstveni hazard.
Mora se smiriti, dobit će kilu ili slomiti rebro, govorile su patronažne sestre, doktorice i dušebrižnici, dok su gledali njegovo malo lišce, ljubičasto od boli i bijesa, malene obraze s popucalim kapilarama. Kimnuli smo i zahvalili, jer to se od nas očekivalo.

**“Ne moraš biti dobra.
Ne moraš hodati na koljenima
stotinu milja kroz pustinju, da bi se iskupila.
(…)
Ispričaj mi o očaju, svojem, a ja ću tebi o svojem.
U međuvremenu svijet ide dalje.“
(You do not have to be good. / You do not have to walk on your knees / for a hundred miles through the desert, repenting. / Tell me about despair, yours, and I will tell you mine. / Meanwhile the world goes on.“

Ljudi vise vole tražiti rješenja nego biti tu s drugima u njihovoj nemoći. To je još jedna od velikih lekcija koje me rano majčinstvo naučilo. Dok su mu kolike bile najgore, tata i ja nosili smo ga satima, danima, isprobavali sve moguće metode da ga umirimo, od straha da si plakanjem ne napravi neku nepovratnu štetu u organizmu. Sve bi pomoglo na pet minuta. Onda bi opet počelo.

Ono što nije pomoglo jest što nam nitko nije vjerovao. To su bebe, rekli su. Bebe plaču. Vama je samo to sve novo. Ispostavilo se da to nije baš tako.
Možda je ljudima bilo lakše optužiti nas, reći da smo loši roditelji, nego otvoriti mogućnost da je nešto i do njega. Da ga boli, da mu zacjeljuje kost, da ima grčeve, da je osjetljiv.
Samo smo trebali da nam netko kaže: vjerujemo vam. Znamo da vam je grozno. Držite se.
Evo gotovi ručak za sutra (bez jakih začina, kupusa i češnjaka).
Umjesto toga, svi su postali stručnjaci za bebe. Pa smo polako ušutjeli i prestali se žaliti.
„Mi smo zaista sami u ovome“, rekao je tata.
„Jesmo. Ali imamo jedno drugo. A to je puno.“
„Da.“
Zagrlio me je i na trenutak je opet sve bilo mirno.
Proći će. Preživjet ćemo. Narast će. Nitko ne plače cijeli život.
Sve to govorili smo jedno drugome. Nisam sigurna da smo se uspjeli uvjeriti.

Oduvijek sam se sa svijetom suočavala tako da bih ga pretvarala u tekst. Tako je bilo i ovog puta. Cijelu trudnoću vodila sam dnevnik. Ne onaj o bebinoj težini i visini, kao i prvim pokretima, ne: pisala sam o životu kakav je bio u doba prije njegovog rođenja. Da zna što su mu radili mama, tata i ostatak rodbine. Da zna kako je tad izgledao svijet.
Skupilo se stranica za solidni roman. Kad bude malo stariji, otisnut ću mu ga i pokloniti. Nema puno ljudi knjigu napisanu samo za njih. Ali oni koji imaju tu ne/sreću da im je mama spisateljica, ponekad imaju. Pitam se što će on misliti o tome. Pitam se tko će biti, što će voljeti a što ne, u čemu će biti dobar i što će ga zanimati. Odgovore na ta pitanja saznat ću tek za mnogo godina.

Ponekad moji likovi ožive i sami mi kažu što žele raditi, često kažu pisci. Ja nikad nisam vjerovala u to. Barem ne dok nisam rodila. Jer tad je lik iz mojih trudničkih dnevnika postao stvaran, i vrlo karakteran. Znam da me s njim čeka najveća lekcija i najvažniji zaplet u životu, i jedva čekam biti sporedni lik u njegovom životu, pomagač koji će ga pratiti na putu i dati sve od sebe da dođe do cilja koji za sebe postavi.

Ono što želim za svoje dijete želim i za svoje knjige: da u razvojnoj fazi napravim sve što mogu, a onda ih pustim da imaju svoj život, i da budem okej s time kakav god da on bude. Ne možemo na sve utjecati. Možemo samo voljeti. Nešto, i nekoga. A to je već puno.

Julia Cameron u knjizi Umjetnikov put kaže "mi smo u većoj mjeri kanali, a ne stvaratelji onoga sto izražavamo umjetnošću". Khalil Gibran nešto je slično izrazio za djecu. Ona su, naposljetku, ultimativni čin kreacije: u njih ulažemo, sasvim doslovno, svoju krv, znoj i suze, svoje vrijeme, brigu i misli. Ona nas pak uče strpljenju za koje nismo mislili da ga imamo, navlače ga kao mlijeko, i u tom procesu zauvijek mijenjaju. Svaka kreacija nas mijenja i čini malo boljim čovjekom, jer neizbježno obasjava novo svjetlo na dijelove sebe koji su do tog trena bili u sjeni. Svako stvaranje je put. Neko duži, neko kraći. I na njegovom kraju nikad nismo isti kao na početku.

Da čovjek ne bi postao ciničan, sitničav i ogorčen, a takvi najčešće ne stvaraju sjajna djela, treba puno prepuštanja i vjere. U život, u svemir, kako god netko zove svog boga. Vjere da te svaki dan u koji ulažeš trud vodi bliže cilju za kojeg vjeruješ da je dobar i vrijedan. Svatko za sebe određuje koji je to cilj, ali ako na kraju dana možemo sebe pogledati u ogledalo i znati da smo došli makar korak bliže tom cilju, možemo u krevet ići spokojni. Moji ciljevi u ovom životu su mi kristalno jasni: biti tu za moju obitelj, i stvarati i pomoći drugima da stvaraju svoje priče.
Sve drugo dolazi nakon toga.

Kad sam god na nekom životnom raskrižju, odluke donosim tako da budu u skladu s ta dva cilja: što je dobro i održivo za moju obitelj, i moju kreaciju.
A što kad se te dvije stvari međusobno tuku?

Teško je pisati uz malu bebu. To je činjenica. Teško je pronaći vremena za istuširati se i pojesti, i na kraju dana, kad bih napokon i mogla malo vremena posvetiti pisanju, kronično mi nedostaje mentalne energije koju bih usmjerila u originalno razmišljanje, potrebno za proizvodnju kvalitetnih tekstova.

Zadnje dvije poruke na whatsappu, poslane različitim ljudima, su mi:
„Ne treba ništa, hvala.“
Misli su mi centrifuga.
Treba mi da netko zna što mi treba. Treba mi da netko zna da mi pitanje: treba li ti što? ne rješava problem, već ga stvara, jer onda moram razmišljati kao prvo o tome što mi treba, a sigurno nije nešto esencijalno jer bih inače već pronašla način da to nabavim, ne, treba biti nešto dovoljno korisno da to zatražim, a dovoljno malo da tu osobu ne preopteretim, a da se i dalje osjeća korisnom, onda moram biti i zahvalna, bez obzira na kvalitetu ispunjenoga, jer gesta je važna, recimo ako kažeš da ti ne treba ništa osim pelena, a pelene koje dobiješ su dva broja premale, svejedno trebaš cijeniti gestu, kao i kad dobiješ ručak za zamrzavanje od kojeg znaš da će ti beba imati grčeve, nema veze, namjera je tu.

Ljudi više vole osjećaj da su nekome pomogli nego mu zaista pomoći.

Nema smisla plakati nad prolivenim mlijekom. Osim ako je majčino i izdajala si ga pola sata. Minimalno pola sata manje spavanja usred noći, da bi ga potomak progutao u nekoliko minuta, da bi mu se u želučiću pojavile prave bakterije i razvio imunitet, a za tvoj imunitet više nije važno, prošlo je vrijeme prenatalnih vitamina, beba je vani, a ti si pala na ljestvici prioriteta, i sebi i drugima.
„Usuđujem li se / Uznemiriti svemir?“ (* "Do I dare/ Disturb the universe?")
Uznemiriti ga istinom. Jer majka treba šutjeti i trpjeti bez pogovora. Posebno dalmatinska. Majka ne smije reći da joj je nešto teško, inače će ispasti nezahvalna. Posebno ako pored sebe ima suportivnog i vrijednog partnera i mobitel joj je pun poruka „kako ste danas“?

 *"Ja sve to već znam, sve to ja znam; / Noć znam, jutro, večer, / Kafenim žličicama život svoj mjerim;" ("For I have known them all already, known them all: / Have known the evenings, mornings, afternoons, / I have measured out my life with coffee spoons"*)

Ja svoj život sad mjerim u mililitrima. Izdojenim i sintetičkim, u žličicama adaptiranog mlijeka koje miješam s vodom u različitim omjerima, ovisno o veličini bebe i količini gladi. 
Jer moju bebu previše boli i previše je nestrpljiv i nervozan da bi dojio kako je priroda zamislila.
Uz to, imao je i skraćeni frenulum koji smo odmah sredili kod kirurga, u nadi da će mu to olakšati hranjenje, ali nije pomoglo. Ako išta, dalo mu je još veći volumen plača.
„Što bi bilo da smo u prirodi? Umro bi od gladi takav nervozan“ govori mu tata dok zabrinuto gleda svog voljenog potomka, koji se svađa sa svijetom otkako se rodio. Ne želim to ni zamišljati.
Danas sam zahvalna na civilizaciji.

Imam divno, dobro dijete. Barem mi tako kažu drugi. Posebno bake. Otprilike jednom u tjedan ili deset dana, M. ide na nekoliko sati provoditi kvalitetno vrijeme s nekom od baka.
Uopće nije plakao, kaže jedna.
Vidi kako se smije, kaže druga i šalje sliku.
Na slici je nasmiješeni dječačić. Vidim da je to moj sin, ali svejedno ga ne prepoznajem. Kući se nikad tako ne smije.
Do vas je, kažu. Vi ste nervozni pa je zato s vama takav. Čitam njihove poruke sa zakašnjenjem, dok M. na meni spava, nepomična sam tri sata, iako sam gladna i žedna i piški mi se, ne mrdam se jer se jedino tako M. uspijeva malo odmoriti.
To je još jedna lekcija ranog majčinstva: zaista nam je urođeno da smo najgori onima koji su prema nama najbolji i koji su nam najbliži.
Vjerojatno zato jer možemo. Jer koje bi drugo bilo objašnjenje zašto se M. tako dobro ponaša i puno spava kod baka, a kad ga uzmemo, prvo isplače ljutnju iz dušice, a onda se bori protiv sna, kao da se plaši da ćemo ga opet ostaviti?
„Svoje najteže emocije sačuva za nas“, kaže tata.
„S nama mu je najugodnije“, kažem. „Sve pusti.“
„I to je lijepo, valjda.“

***

A onda, jedne večeri, kad mu je bilo pet tjedana, M. me pogledao ravno u oči i nasmiješio se. To je bio prvi put da se nasmiješio budan. Ranije se smijao samo u snu, zatvorenih očiju, sam u osjećaju ugode punog trbuščića i čiste pelene. Tad sam prvi put imala osjećaj kao da ja imam izravne veze s time što je sretan.

Te večeri, koju bi prije roditeljstva nazvala kasnim poslijepodnevom, sjedila sam na krevetu u turskom sijedu, držala ga u rukama, puštala mu staru glazbu i pjevala. To je bio prvi put da je dva sata bio budan i sretan, prije nego što ga je savladao san. To je bio prvi put da sam imala osjećaj da se družimo, da radimo nešto zajedno, a ne da ja samo radim nešto njemu, odnosno održavam ga na životu.

Te večeri nisam napravila ništa drugačije od prethodnih. Ali on je bio drugačiji. Djelići njegove osobnosti sve više isplivavaju na površinu. Počinje imati pjesme koje voli i ne voli, načine na koje voli da ga se drži, i sve ostale sitnice koje svjedoče da je on zaista svoja mala osoba. Fascinira me to gledati.
Je li ikada išta zaista prazna stranica? Bebe svakako nisu, iako se to jednom smatralo. Moja učiteljica pri psihoterapijskoj edukaciji kaže da je 70% naših osobina urođeno, a 30% se razvije kasnije, kroz životna iskustva. 
Možda su one prije knjige napisane jezikom koji roditelji ne poznaju, i što ga bolje uče, to im je zanimljivija, jer je više razumiju.

Naša priča počela je in medias res, burno i naglo. Novi zapleti nicali su svaki dan, gotovo školski po narativnoj strukturi: tek što bi se jedan razriješio, novi bi niknuo. A onda je došlo zatišje. Primirje. Jer ovo je tek prvi čin, i čeka nas još puno toga.

M.- ova kost je zacijelila, a želudac počeo više surađivati. I dalje je iznimno žestok i temperamentan, i dalje nema ni sekunde mira i mrzi spavati po danu, ali to nije ni blizu onim prvim tjednima života, koje smo troglasno isplakali. Počeli smo lakše disati.

Noć nakon što se prvi put nasmiješio, M. se probudio dvaput, kao švicarski sat, u dva i u pet, ali samo je pojeo i opet zaspao. Sa nepuna tri mjeseca, prespavao je cijelu noć.
Nije bilo vike koja je trajala satima, nije bilo našeg umornog hodanja i plesanja s njim u naručju dok smo svi iscrpljeni, ali samo jedno od nas smije plakati.
Moj mali Pikachu, kako sam ga nekad zvala, moj slatki i svojeglavi električni miš.
Moja Mandragora koja polako pusta korijenje u ovaj svijet.
Mali živac, papar, zvjerić.
Moj sin.

Kad smo počeli hvatati zajednički ritam novog života, ideje za priče počele su opet pristizati, jednako neočekivano kao što su i nestale. Nisu to bile velike stvari – djelić razgovora koji bih prečula u trgovini, zanimljiv detalj na ulici. Sitnice koje bi se u mojoj glavi kotrljale sve dok nisu narasle, kao snježne kugle.
Otvorila sam dokument i počela tipkati. Jer za pisanje, osim vlastite sobe, treba i san.
Kakav – takav.

*Eliot, T.S. „Ljubavna pjesma J. Alfreda Prufrocka“ (The Love Song of J. Alfred Prufrock); prijevod Sara Tvrdić

**Oliver, Mary. „Divlje guske“ (Wild Geese); prijevod Sara Tvrdić