Zloduh gospodina Descartesa

Jedne hladne zimske noći, dok je cijeli grad spavao, gospodin Descartes se pitao: postoji li mogućnost da tri plus dva nije pet? Da me neka vrsta Zloduha u svemu obmanjuje? Da je cijeli svijet zapravo tek san?

Zloduh gospodina Descartesa vodi nas u snježnu, hladnu zimsku noć u Nizozemskoj u kojoj Descartes privučen atmosferom tolerancije nalazi privlačno utočište. U društvu papagaja Barucha rješava znanstvene probleme proučavajući lom svjetlosti, leće i meteore.  Odjednom mu je palo na um nije li još od djetinjstva smatrao pogrešna rješenja ispravnima, kao primjerice ono da se Sunce vrti oko Zemlje. Tko, pogrešnom uporabom zdravog razuma nije došao do tog zaključka. Preko nesigurnosti osjetila, neizvjesne razlike između sna i jave, autor sigurno i razvidno, pomoću izmišljenog lika Zloduha vodi čitatelja do onoga što je za Descartesa jedino sigurno, a to je znamenita misao: mislim, dakle postojim. Jedino što je s punom sigurnošću mogao ustvrditi: ja sam stvar koja misli! Sve stvari izvan mene ne dokazuju ništa drugo  osim činjenice da postojim ja, gospodin Descartes, koji ih promatram ili zamišljam. To je jedino izvjesno. Ova objašnjenja bila bi melem i za srednjoškolce, a možda i za ponekog studenta. Tekst završava s idejom Boga, postavljajući pitanje: kako ja kao konačan mogu jasno misliti o nečemu što je beskonačno, vječno i svemoguće, koje je stvorilo i mene i cijeli svemir? Kako je ta ideja došla do mog uma? Je li sam Bog stavio tu ideju u moj um kao što tvorac stavlja pečat na svoje djelo? Kako Bogu kao savršenom biću ništa ne nedostaje ne može biti lišen ni postojanja. Ovakvi dokazi o božjoj egzistenciji u stručnoj literaturi poznati su kao ontologijski dokaz, a pojavljuje se već u 11 stoljeću.

Prevela: Vanda Mikšić