Uresi

stilskih, kulturoloških, emocijskih, pa i antropoloških svjetonazora – onome koji promiče praksa hrvatskog književnoga standarda i onome koji ishodi iz kajkavskog ili čakavskog korpusa te bosanskog, srpskog i slovenskog jezičnog refleksa – a manje na miješanju, hibridizaciji ili kakvoj obveznijoj, strukturnoj međuovisnosti njihovih 'udjela' u pjesmi.

I neobilježeni, standardizirani jezični nanosi dakle, i obilježene, dijalektalne aplikacije, u novim Begovićevim pjesmama ponašaju se, čini se, kao posve samostalni entiteti, premda počesto ovi potonji (kajkavski i čakavski, naime) bivaju efektno 'upotrebljeni' kao funkcionalne poante, gdjekad hoteći istaknuti folklorni element, pučku mudrost, a češće sugerirajući bezmalo 'arhajsko' emocijsko razrješenje pjesmovne 'teme'. I to teme kao traume u najužem i najširem smislu. Jer, autorov, lirski posve autentičan, glas u novijem hrvatskom pjesništvu, na trenutke dirljivo do ganutosti, ispostavlja neke svoje životne račune i podvlači neke vrlo oštre, gotovo brutalne crte nakon prijeđena autorskoga, a valjda i empirijskoga puta.

Begović je u svojim novim pjesmama pjesnik osobite ćutilnosti, lirski melodramatičar opustošenih, zapuštenih ili tek osamljenih intimiteta. U njima on kao da popravlja 'kvar' – na sebi, na ljudima koje voli, na svijetu kao uzorku, inačici, pedlju svemira.