U slučaju da ne postoji

koje je krenulo još davne tamo neke godine. Sjeo sam u klupu i odmah dignuo ruku: Drugarice, mogu na WC? To je pitanje zapravo i obilježilo moje školovanje, a drugih se detalja uopće ne sjećam. Dobro, sjećam se recimo kad sam htio hlače navući preko teniska pa su zaglavile. Trčao sam iz škole doma s hlačama do koljena. Na stubištu me opazila susjeda - šjora Ana. Skakutao sam po stepenicama držeći se za ogradu.
- Porko bog, ča to delaš?
- Ništa šjora Ana, hlače su mi zaglavile.
- Jebem ti onu ludu mater koja te rodila - rekla je, primila me za ruku i uvela u svoj stan, uzela škare i zarežala nogavice. Sjećam se da sam poslije plakao, jer to su mi bile sretne hlače za igranje klikera.
Poslije tog prvog školovanja došlo je i drugo. A onda je krenuo i rat. Zvali su me u vojsku tri puta. Odnosno, na pregled. I sva tri puta su mi rekli istu rečenicu: Vi niste po standardima hrvatske vojske. A po čijim sam standardima da mi je znati. Nikad nisam doznao. U tom drugom stadiju školovanja počeo sam pisati poeziju. Pod utjecajem dadaista ili nekih drugih ista, ne sjećam se vise. Uglavnom, pisao sam pjesme. Objavilo me svugdje pomalo, a najviše tamo gdje ne znam. Neke su pjesme izašle u Zarezu, neke na internetskim stranicama literarnog konzorcija Litkon, dok je neke Franci Blasković i Goriussi Winnetou udomio na svojim albumima.
Ima još puno detalja u mom životu, kao što je recimo gađanje u prazno ili bacanje novčića u usta, ali to ne vjerujem da ikoga zanima. Stoga i nemam više ništa za reći. Šutim...