U kući malih pustinja

... kao materijala kojemu jezik u lingvističkom, dakle strukturnom smislu, daje ne samo elementarno uporište, nego i prethodi poeziji kao temeljnoj ekspresiji za izražavanje, oblikovanje i opisivanje ukupnog opsega ljudskog iskustva. Međutim, Jendricko ne ostaje pri već afirmiranim odlikama i izražajnim mogućnostima takove poezije. On kani ići korak dalje kako bi ne samo iznova iskušao izražajne mogućnosti te poetike, nego i da na tim premisama zahvatio načelno nestalno područje osobnog svijeta. A to onda znači postaviti se pred vlastito neposredno iskustvo kao novo, rubno područje u kojemu je autor, istodobno kao subjekt, pokretač i akter zbivanja te kao jedan od, zacijelo ne najvažniji, konstitucijskih elemenata tog svijeta, iz stiha u stih, od jedne do druge pjesme, primoran preispitati same pretpostavke poezije. Poezija se stoga ovdje pokazuje kao jedno od sredstava za koheriranje pripadajućeg razumijevanja tog svijeta, sa svim njegovim prepoznatljivo lokalnim, u smislu identifikacije, i trajno izmjenjivim, a svakako izrazito estetskim gabaritima.

U tako postavljenom rasteru onda postaju vidljive brojne razlike i zasebnosti pjesama odnosno pjesničkih ciklusa, u kojima se mjesto govorenja neprestano pomiče kako bi se o neposrednoj okolini, kao fizički distanciranoj datosti i kao komešanju intimnih refleksija i parcijalnih uvida u jednu od dimenzija mentalno—perceptivnih strujanja, moglo progovoriti na što izravniji i neposredniji način.