Tijelo beskraja

Knjiga tekstova (mogućih lirskih pjesama u prozi) Predraga Vrabeca Tijelo beskraja okuplja se oko jedinstvenoga glasa o – onoga koje dopušta da se neuhvatljivi i nevidljivi svijet prizove, prispodobi ili ponovi u svojoj neponovljivosti, izgubljenosti i neizvjesnosti. Namjera je sagledavanje, okrupnjivanje i stvaranje morfoloških struktura s kojima se opisuju i otkrivaju čestice, dimenzija svijeta u kojem jesmo i koji mi jesmo. Knjiga tako postaje središnje mjesto i prostor opisivanja, zaključivanja, ona je ono što se događa i što se jedino moglo pouzdano dogoditi. Tijelo beskraja u kritičnom trenutku prepuštanja neizvjesnom digitalnom dokumentiranju, napuštanja predmetnosti, postaje događaj koji sam sebe ispisuje, izvan i iznad očekivanja njezina autora-pokretača.

Riječ je o konceptualnom fenomenološkom uvidu u narav životnoga okoliša, kojem je pamćenje presudan zamašnjak. Prateći što se stvara i pretvara na putu do svjetlosti, autor i čitatelj postaju dio velikoga pospremanja, imenovanja, (fiziologije) tišine ili vremena kao presudne instance i postojanja i nepostojanja. Upleteni smo u nastajanje intimnoga lirskog dnevnika koji se bavi prolaznošću, drukčijim pogledima i iznenadnim uvidima, što znači da nas se upućuje i vodi na mjesta vlastitih radosti, strahova i briga. Ali upravo je tako moguće tijelo teksta koje se ovdje učitava na granici između fenomena i sintakse! Preokret je na drugom mjestu, u zamjeni njegovih gramatičkih (jezičnih) struktura, mjesta: nebomore i isijavanje samo su neke od mogućih postaja, trenutaka gdje nas sustiže započeto o: o početku, o kraju, o tijelu, o beskraju…
(Miroslav Mićanović)

Predrag Vrabec rođen je u Čakovcu 21. travnja 1955. godine. Diplomirao je na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Bavio se konceptualnom umjetnošću i na neki način je zadržao konceptualni pristup u knjigama koje piše. Tijekom literarnog hoda ostavio je trag u antologijama, panoramama, izborima poezije i proze, a njegovi tekstovi su objavljivani u mnoštvu časopisa i na radiju. Pojedini poetski objekti i intervencije u prostoru rese njegov dom. Manje je poznato da je u ranoj mladosti popio bočicu tinte i čašicu rakije što je u njemu probudilo ljubav prema modroj boji i pisanju koja traje do sada. Član je Hrvatskog društva pisaca. Objavio je dva konceptualna rukopisa (Mehanika, Monoton) u sisačkom časopisu Riječi. Trenutno je posvećen razmišljanju o nekim neliterarnim pojavama. Objavio je četiri knjige pjesama u prozi: Juriš lake konjice, Stabla visine, Ormarin i Voljeti.