Stigme svagdana

"Kod Babića se, zapravo, većina stvari događa negdje između, kako na makro planu (cjeline knjige), tako i na mikro planu (pojedine pjesme). Stanje Između je Babiću urođeno, imanentno njegovom pjesničkom postojanju. Između ima svojstvo i jednoga i drugoga, ali i svoj zaseban prostor, vlastiti poetski i smisaoni diskurs. Između (se) istovremeno krije i razotkriva, ono je uvijek i java i san, svjetlo i tama, banalni svagdan i mašta, fizika i meta-fizika, pjesma i molitva, život i smrt. Pjesnik se pita kakva je zapravo veza između njega i svijeta, što se sve krije u porama svagdana; život se razotkriva između lijepog i ružnog, dobrog i lošeg, ljudskosti i neljudskosti, bijede i blagostanja, boli i ugode. Šarolikost poetskih izleta ne očituje se kao nedostatak poetike, nego kao dinamika i radoznalost pjesničkoga duha. Autor dramatizira ulogu lirskoga Ja, zaigran je u karikiranju, grotesci, ludičkom transcendiranju subjekta i stvarnosti, u stalnoj je onostranosti spram samo jedne dimenzije, koja ne sadrži puninu, propituje i problematizira stvarnost, znanstvene dosege, ali i dihotomiju pisanja sebe i pjesme, i najradije se pripušta neupitnoj 'dimenziji nade'.
Usuprot mogućem negativnom vrednovanju prije rečene heterogenosti, baš se u spomenutim poetičkim napetostima, međutim, nadaje zanimljivost i nesvodiva energija Babićeve poezije. Njen je, naime, poetički ishod, kao uostalom i sam život koji joj je u temelju, posve nepredvidiv i zato je njena glavna vrijednost u odsutnosti bilo kakvog automanirizma ili stilskog automatizma i igranja na jednu te istu, tobože provjerenu, kartu." (Davor Šalat )