ispitujući sada jednu drugu dimenziju, koja je možda naznačena ranijim naslovom,
Uhodeći vlastiti pogled, jer u oba slučaja autorica uspostavlja komunikacijsku nit s izvantjelesnim elementom vlastitosti, s nečim čega se osoba ne može osloboditi, ali često ne ovisi o njezinoj volji, u neku je ruku neuhvaljivo, pa i pararealno. No, koliko je pogled još i moguće kontrolirati, sjena je nešto što nimalo ne ovisi o našoj volji, a definitvno pripada nama i naš je neizbježni pratilac.
Biga u svom novom projektu produžuje sjenu tako što joj pruža uzicu, pokušavajući je odmaknuti u prostor vidljivoga, prativoga i donekle konrolabilnog. Time zasigurno ulazi u novi prostor, kako formalno, tako i poetički predstavlajući projekt kao još jedan smion i autentičan iskorak kako unutar vlastitoga poetskoga puta, tako i u prostoru suvremene hrvatske poezije.
