Semafor

Prve stihove objavio je u zadarskom "Narodnom listu" 1962. godine. Od tada surađuje u gotovo svim književnim časopisima i novinama na prostoru bivše države.
Godine 1964. bio je urednik splitskog časopisa "Vidik", a od početka 1969. do jeseni 1973. urednik zagrebačke književne revije "Republika". Istodobno, bio je novinar "Telegrama" i "Oka" u kojima je objavio niz članaka, intervjua, književnih kritika. Od 1975. radi na Televiziji Zagreb kao redaktor i novinar sve do smrti 22. rujna 1989. Pokopan je na krernatorijskom groblju zagrebačkoga Mirogoja.

Bio je član Društva književnika Hrvatske, P.E.N. cluba, Društva hrvatskih književnih prevodilaca i Društva novinara Hrvatske.

Za života objavljeno mu je šest knjiga pjesama: Pjesme (l 964, zajedno s Vladimirom Pavićem i Mirkom Vidovičem), Greben (l 965.), Siga (1966.), Čavli (l 969.}, Šibanica {1971.), Pomrčina (1985.).

Objavio je i knjigu putopisa Podmornica (1971.), te dvije knjige prijevoda s francuskoga: Albert Camus, Mit o Sizifu (1971.), Lao-ce, Knjiga puta i vrline (1971.). Višestruko je nagrađivan uglednim književnim nagradama i za poeziju i za prozu. Posmrtno tiskane su mu Sabrane pjesme (1994.), slikarsko-pjesnička mapa Neretva (1996.) i Knjiga putopisa (2000.).

Ova knjiga izabranih pjesama nastala je prema Vučićevićevu osobnom odabiru. Naslov knjige Semafor također je autorov.