Sanjajući anđela

Prva, pozicija pjesnika kao sudbinom (rođenjem?!) određenog svjedoka svijeta i njegovih mijena, čak moralnog arbitra, onog koji je vazda raspet, usprkos čistoći, dobroti pa i ljepoti vlastitih namjera, koje nitko ne razumije i ne prihvaća. Iz toga prirodno slijedi druga sastavnica: pjesnik je gubitnik po pozivu, govornik za gluhe uši, s egzistencijalnom jezom zagledan u groblje vlastitih iluzija.

Odavno kritički zabilježena Husićeva gubitnička kantilena, kroz koju se oglašavaju poglavito crne note ljudskog postojanja, u ovoj, desetoj zbirci poezije smiruje se, gubi uskomešani, nervozni ritam, pa i radikalizam pjesničkih slika. Duh poodmakle pjesničke dobi skloniji je mudrom poniranju u mračne zamke trajanja i neumitnosti kraja, pa je čak i saldiranje uspomena i krhotina sjećanja oslobođeno negdašnjeg krika vapijućeg u pustinji. Simbolički, svijet se kao i pjesnikov život pretače u pepeo (Husićeva česta riječ) u kojemu rijetko još tinja (tinjat će!) poneko sjećanje na pjesnika, ostat će tek trag njegovih riječi i gotovo (autoironijski) nevažni ostaci jedne burne dugogodišnje muke s riječima. Husić, dakle, i u ovoj zbirci tvrdoglavo ostaje na tragu (Cvitanova) 'prava na nesreću', s tim što u obrani prepoznate jeze pred velikim Ništa, biva izričajno mekši i ritmički smireniji, pa i pjesnički još uvjerljiviji.
Sanjajući anđela lijepa je, jasna, u svemu domišljena zbirka. Prirodno, izvan razbarušenih pomodnih i pomodarskih matrica.