Reči vu reštu

poseže u povijesni, ali i suvremeni, kontekst fenomena kajkavštine, onoga njezina književnoestetskoga potencijala koji je s razine troipolstoljetnoga polivalentnoga jezičnoga sustava u smislu kreativne geste nakon 1835. spao na supstandard, na svojevrsni corpus alienum hrvatske književnosti i kulture. Pedesetak pjesama Nevenke Videk motivsko-tematski i predmetno-tematski gibljivošću kajkavskoga izričaja razaznavaju njegov entitet, zapravo identitet jednog od triju (narječnih) dionika hrvatskoga jezika i kulture.

Stihovnom formom, koja se raspoređuje od narativne ritmizirane i rimovane epičnosti do sažimanja u minijaturu, u kroki, regulira se preplet antinomijskih usporednosti, paratakse: zbilje i intime. Samosvojnost zbilje, hoće nam reći autorica, najbolje se ogleda u njezinoj pakosnoj bezličnosti, a samosvojnost intime u stalnu sudaranju osobnosti s njome. Što je to sudaranje žešće, to je antropološkoga identiteta manje, ali je zato onoga marionetskoga u ljudi više.

Da bi izbjegla moguće traumatične prijepore, autorica nerijetko pribjegava ležernim refleksijama, modelirajući ih ugođajnošću urbane atmosfere, onoga njezina dijela koji je vedutiran patinom starinskoga – Grič, Kamenita vrata, "Tkalča", Matoš, itd. Ta, pomalo nostalgična nokturalna raspoloženja odišu dražesti, no, u njezinoj poeziji ima i one specifične zajedljivosti protkane humorom, jetkog huncutarenja, obično u dijaloškoj formi, što cijeli kontekst raspoređuje živahnom respiracijom, ali ima i otužnog, baladesknog, koje se prepoznaje kao romanca.

Vještim manevriranjem stihovne sintakse, iznimno bogata leksika, urbanog kajkavskog ali i organskog, često pojašnjena adjektivizacijama, cijela se ova zbirka na kajkavštini oslanja, izravno ili neizravno, metonimijski, na trijangl simbola: Majka Božja/Jezuš, križ, duša.

(iz predgovora Ive Kalinskoga)