Pola stoljeća poezije Slavka Mihalića

kad nam se čini da se pjesma rasprostire u emotivnom, on je sužava u razumsko, kada nas vodi da pratimo priču, dokida je, presjeca jakim metaforičkim slikama. Upravo je Mihalić mnogima pokazivao novi pjesnički put i onda kada se činilo da su sve riječi smrvljene i da će sutra govor izumrijeti. Njegova poezija često je uspostavljala red u pjesničkom neredu, pokazivala mogućnost cjelovitog doživljaja moderne i postmoderne lirike, ali tako da pjesnik nikada ne odustaje od ljepote i snage pjesničkog izrijeka, ne dopušta da se svijet na njega sruši, te uvijek stigne otvoriti ili pak zatvoriti neka nova-stara vrata.

Bez obzira na mnoštvo ispisanih kritika o Mihalićevoj poeziji, a s obzirom na njegovu razvojnu i rastuću poetiku, o Mihaliću tek treba početi pisati. To je polazna točka ove vrijedne, zaokružene i zanimljive knjige Tee Benčić Rimay. Pedeset godina života poezije najlucidnijeg hrvatskog pjesnika Slavka Mihalića pokušava se tematizirati u pet poglavlja: iscrpnom i literariziranom bibliografijom pjesnika, antologijskim akronološkim izborom od sto pjesama, najvažnijim pregledom kritika ove poezije od početaka njena stvaranja do danas, te autorskom interpretacijom koja obuhvaća srž Mihalićeve poetike; esejističku analizu jedne pjesme; slijed izdvojenih pojedinačnih zbirki; a posebno se analitički odnosi prema ritmu Mihaićeva besjedovna stiha, kao i izdvojenom opusu njegovih pjesama u prozi.