Plaši li te moja boja

Plaši li te moja boja – nije lako odgovoriti sebi i pjesniku, onome drugome u sebi i vlastitom čitanju teksta koji te pita o strahu, izravno i nedvosmisleno, ponavljajući se sa svojim drugim pjesmama, pitanjima i razlikujući se, istodobno, po prostoru, namjerama i otkrićima. Knjiga pjesama Krešimira Bagića u naslovu se naizgled poziva na glasnost jezika oko sebe, ali ona izbjegava nagovor i poziv na javnost, aktivizam, provjeru postojećeg poretka. Njezini su poticaji i održivost iz drugog jutra, broja i svijeta: živog i spiralnog i igrivog i nebrojivog, nastaju zbog drukčijeg, različitog bavljenja istinom raskošne samoće i kraja svijeta. Prisutnost u prostoru, u njegovoj suvremenosti pjesnik ovjerava u onome što je pokrenulo jezični stroj, što otkriva mjesto razlike, prijelom vremena i prostora (kulture, povijesti), pukotinu i raskid s besmrtnošću, s idejom vječnog i cikličnog kretanja. Odustati od besmrtnosti i otići u šetnju, čitati i pisati poeziju, prizvati druge slike, čuditi se koraku i novim prijateljima – biti autor drugog plana, projekta, tlocrta svijeta: 'modro tijelo radosti', 'nova bijela stranica' – treba li to plašiti i/ili radovati?! Tko bude čitao i tražio – znat će, možda.
(Miroslav Mićanović)