Pisma divljem Skitu

unutar koje se zbiva dobrodošao sraz nazrijetih i izručenih značenja Šodanova lirskog glasa. Autor iznimne kulture i širokih intuitivnofilozofidnih poteza adresate svojih poetiziranih "epistola" pronalazi koliko u mediteranizmu, toliko i u srednjoj Europi; koliko u fenomenologizaciji zbilje, toliko i u fetišima tzv. zapadne kulture. Riječju, jednako u planetarnim turistima, kao i onima koji svijeta nikada ne vidješe. Iz koje god "divljine" dolazili, Šodanova Pisma zagovaraju babilonizaciju teksta koji nam: a) otkriva istodobnu glad i užitak u pisanju; b) iznimnu čitateljsku kulturu i referencijalnu održivost te funkcionalizam teksta i konteksta; i c) autorovu opsesiju da nam ekskluzivno ponudi vlastitu mitologiju kao bezmalo kanoniziranu mitologiju svjetskih smislova.

Damir Šodan Pismima divljem Skitu iz povijesti, iz književne i filozofske tradicije čupa one grozdove čije labave ontologije u njegovoj stihovnoj križaljci najzad dobivaju red i adekvatnu mjeru lirske mistifikacije. Nominacije i opojmovljenje, intertekst, parafraziranje i citatnost stvaraju u ovoj poeziji gustinu djelovanja, događaja i doživljaja i po crti čitateljskog, i po crti "spisateljskog čina". Čitajući Šodanovu poeziju, mirne duše možemo čučati ovdje, a biti tamo, ili čučati tamo, a biti ovdje. Ili drukčije kazano, vidjeti sve a ne vidjeti ništa, ili vidjeti ništa a ne vidjeti sve. Biti istodobno na dvama, trima i četirima katastarskim česticama, barem podjednako biti u metafizici, psihologiji, filozofiji, povijesti ili u jeziku pjesništva. Nema sumnje da je stoga u interesu pjesništva čitati Šodanove pjesničke interese. (Ervin Jahić)